Život

Ja ću po svom, ti ćeš po svom…

Mogla bi priča krenuti ovako…

Tužno je to… ali na kraju mora se ipak priznati da su svi oko mene bili u pravu. Samo je tvrdoglavka u meni radije obrisala pola imenika no priznala da nešto u toj priči ne pije vodu. Nije ni bitno, tvrdoglavka je ionako naštetila samo sebi, a ostali su mogli likovati i uživati u mojem razočaranju, onako kako su to uvijek i radili. Možda sam i zbog toga prekinula cijeli niz kontakata, a ne zbog potisnutog saznanja da imaju pravo…

I nije mi žao, pravi frendovi te zagrle kad ti vide suze u očima, ne trljaju ti sol na ranu i ne urlaju na tebe. Pa prema tome nisam ništa izgubila svojom ovogodišnjom, polaganom čistkom. I još sam si u mobu oslobodila prostor u memoriji. Di ćeš bolje?

Čitav sam život htjela pobjeći od svoje obitelji, od rodbine. Stalno sam osjećala njihov pritisak, potrebu da mi govore što da radim i da me guraju nekamo gdje nisam htjela ići. Tako sam uvijek miješala dvije greške, ili sam podigla zid kojeg nitko živ nije mogao probiti, ili sam se otvarala krivim ljudima. Onako buntovnički, onima koji su bili u mnogo većoj banani od mene. I onda bi postali centar mojeg svemira. Posvetila bih im više vremena no sebi, trudila se uvijek pomagati, zanemarila sve ostalo i sve ostale. Nije mi bilo teško, bio je to bijeg od pritiska kojeg sam osjećala, od spoznaje da koliko god dobra bila, mojim najmilijima to nikada neće biti dovoljno.

Zbog toga sam voljela taj osjećaj, tu spoznaju da ipak postoji netko tko me treba, kome mogu pomoći, kome je moje mišljenje važno. Sad kad gledam, svi su ti “objekti moje prevelike pažnje” kako ih je zvala moja mama, danas dobri, školovani ljudi, s obiteljima, sa svima njima sam i dalje ok. Zovu me, pitaju kako sam, što radim… mnogi mi sada žele pomoći kako bih što prije ostvarila neke planove… Nisu više oni klinci u totalnoj banani. Nisu više “moje velike pogreške”. Moji ih rado pozivaju u goste. Smiješno zar ne?

girl-1121217_960_720

A ja sam u novoj fazi podizanja zida jer je još jedna moja “velika pogreška” upravo krenula prema izlaznim vratima, mojeg malecnog života i polako odlazi iz sfere mojeg stopostotnog obožavanja. Ili barem svi oni s početka priče tako misle. Ili sam možda sve vrijeme i njima i sebi bila neka vrsta rehabilitacije, tko zna? Pa sam namjerno radila to što uvijek radim na “kraju” priče, skidam i sebe i njih s dopa i puštam da svatko prebrodi sam svoju apstinencijsku krizu.

Samo ovaj put ne mislim pokupiti usput još jednu ranjenu dušu, nemam energije za to. Posljednja me potpuno iscrpila. Pitam se samo, što ću sada raditi? Pisati? Razmišljati o sebi? Snimati? Slušati one tamo dušobrižnike kako su “bili u pravu” i čekati trenutak kad će opet zinuti k’o ribetine na suhom i skužiti da je “moja pogreška” sad sasvim drugačija osoba, uspješna, dobra i zabavna i da je oni zapravo nikada nisu upoznali onako kako sam to imala prilike ja…

Pa nije bitno kako je priča počela zar ne? Bitno je samo kako na kraju “završava”… Slijedite instinkt dragi moji, ne tuđe kritike…

Amazonka

Komentari

Neki baner