Život

BEZRAZLOŽNO JE SUĐENJE JER STIŽE BOLNO BUĐENJE…

Sasvim je bilo za očekivati što se iduće dogodilo: velika, žutosmeđa kruška pala je točno na glavu Medvjeda Mrkog!

»Nevjerojatno«, vikne Zelenko, »za sve si ti kriv! Znao sam da se u šumi ništa ne događa slučajno!«

Sova Sofija se upravo htjela umiješati, no pažnju joj odvrati šuškanje lišća na šumskom tlu.

»Auuu, boli me glava… Gdje sam?«

»Medvjed Mrki!!!« klikne jež i brzo mu skoči u zagrljaj.

»Što se dogodilo?« upita probuđeni medvjed.

»Ja ću ti reći«, uzvrati Elvis nakon što je visoko uspravio glavu i opet ponosno stajao namještajući frizuru. »Skoro si utonuo u zimski san, ali nasreću sam se sjetio kako ću te probuditi! Onda sam, nakon pažljivog proračuna i odmjerenog bušenja debla, srušio točno onu krušku koja ti je bila iznad glave. Znao sam da će te to probuditi. Ja sam genijalac!«

»Kruška!« obraduje se medo vidjevši voćku na tlu.

»Neee!!!« povikaše svi u sav glas.

Medvjed Mrki se ukočio držeći krušku tik do otvorenih usta. Zaustavili su ga u zadnji čas – bilo bi strašno da je opet pojeo fermentiranu krušku.

Sofija sleti sa svojeg stabla i svima počne pripovijedati još jednu važnu priču iz prirode: priču o prezrelom voću. Iako su tu lekciju svi već vrlo dobro savladali. Djetlić Elvis, koji je ostao na svom drvetu, kroz smiješak prozbori:

»Baš me briga što nikom ne odgovara moja pjesma, ali toliko sam sretan da moram zapjevati!«

Nitko se nije bunio. Svi su bili presretni što je konačno sve u najboljem redu. Bila su tu čak i dva mrava neobičnih imena, jer kraljicu je silno zanimalo kako će priča završiti.

Mrki je pričao svoje viceve, Elvis pjevao svoje pjesme, Zelenko je, vjerovali ili ne, plesao na njih, jež pažljivo slušao razgovor Sofije i Dore, a Hrabar prebrodio strah i pričao sa malim mravima.

Jednu stvar su svi smetnuli s uma – jež je još uvijek bio izgubljen, a njegovi roditelji ga i dalje traže po šumi. I svi se ponovno okupe oko ježića pomažući mu da nađe put do kuće.

jez

  1. SVIMA SE UVIJEK ISPLATI

MATEMATIKU I PRIRODU ZNATI

Dva mrava se brzo pomaknu na čistinu i počnu povlačiti neke čudne crte po zemlji. Svi su samo gledali u njih, jer nije baš bilo pravo vrijeme za črčkanje i šaranje. Ali mravi nisu povlačili bilo kakve crte, pa objasne:

»Cijela šuma bruji o ježu s kruškom i paru ježeva koji ga traže. Malo prije nam je Buba Mara rekla da ih je vidjela kako idu prema velikom hrastu. Mi smo ucrtali pravac od mjesta gdje su ježevi viđeni do hrasta. I ako naš ježić sad krene u onom smjeru brzinom koju ima, putovi će im se presjeći točno kod drveta. Vidite, matematika je vrlo važna stvar.«

»Ali već je pao mrak«, kaže jež. »Kako ću naći mamu i tatu kad neću vidjeti put po mraku?«

Nije ni izgovorio rečenicu do kraja, a Sova Sofija je već raširila velika krila i vinula se u zrak. Nije joj bilo nalik da ode bez pozdrava, pa su svi nestrpljivo čekali da se opet pojavi. Sigurno je nešto smislila.

Ubrzo se vratila i sletjela kraj malog ježa:

»Možeš ići. Zamolila sam sve krijesnice iz šume da se postave točno na put koji su odredili mravi. Samo prati njihovo svjetlucanje i stići ćeš do velikog hrasta.«

Ježić nije želio gubiti više ni trenutka, te se isti čas okrene i počne trčati u smjeru krijesnica. Roditelji su mu jako nedostajali i nije više želio biti odvojen od njih. Za sobom je ostavio prekrasna šumska bića koja su pomalo tužno gledala za njim. Toliko toga su zajedno prošli u samo jednom jedinom danu da su se prilično vezali uz njega. I mališan im je već nedostajao.

Sven Hrastnik

[email protected]

Komentari

Neki baner