Razmišljanja

Zemlja vječitih apsurda…

Bila jednom jedna zemlja koju naseliše Slaveni. Pođoše trbuhom za kruhom, ti nomadi. Ili stomakom za hljebom, Rami, znaš da ovdje imaju potrebu da te nozovu izdajnikom svog naroda!? Dakle, stomakom za hljebom.

14713755_1136770159732723_6723318463118621778_n

Prihvatiše ih Iliri, a zatim postaše većinsko stanovništvo, nećemo sad o tome kako, osnovaše svoje institucije, pa zatim i državu. Još u 9. stoljeću prolazio je ovuda neki Konstantin Porfirogenet i zabilježi njeno postojanje. Čvrsta i srdačna mala zemlja okupana rosom, osušena suncem, obdarena hranom. Rasla je i rasla. Biješe ona u svom postojanju mnogo toga. I banovina i kraljevina, i gorda i mila, i odvažna i krhka, i neosvojiva i poharana. Sa zastavom koja je vijorila visoko usred groblja koje nam dodjeliše. Poslije noževa koje nam podjeliše. A groblja utabaše. Sve to uz parolom „ja sam se borio za ovu državu“. Aha, u 5. minhenskom bataljonu.

Preživjela je ona tako mala i samo Ugare i Turke i Austro-ugare i Njemce. Plaćala harač i u žitu i u novcu sve nekim ljudima koji je ni voljeli nisu. Trgovala je i sa Dubrovčanima i Rimljanima, i sa Istokom i sa Zapadom, jer nekad je cijeniše. To je zemlja u kojoj si za jedne generacije heroj i oslobodilac, jer si je čuvao pod svaku cijenu, a drugoj terorista i izdajnik. Ovo je zemlja u kojoj čuješ zvuk crkvenih zvona dok ponavljaš ezan sa munare. Ovo je zemlja natopljena krvlju, izdana i prodana, zavedena, pa silovana, nekoć velika, sad podsmjeh. Ovo je majka koju pola njene djece ne želi da uzme za ruku, a drugo pola prisvaja oba uda.

Ovo je zemlja gdje brat ubija brata zbog komada zemlje, zbog molitve i zbog žene. Opjevana. Ožaljena. Izdana. Prodana.

13516572_1722005961388387_2405300890442319492_n

Ovo je zemlja u kojoj, pored sve historije, studenti žive u domu “Radovan Karadžić”, djeca pohađaju školu “Husein ef. Đozo”, a zaljubljeni potajno traže ruku jedno drugog dok šetaju ulicom Mile Budaka. Ovo je zemlja koja ima jedinu prašumu u Evropi, najveći vodopad i vještačko jezero na kontinentu, najveci prirodno stanište ptica u Evropi, najljepši most i najljepši spomenik palim borcima, zemlja stećaka i tvrđava, zemlja historije i borbe. Bogata vodom, hranom, rudama, planinama. A puna gladnih. Zemlja Vučka, Oskara i Nobela. Zemlja Srđana Aleksića i Branka Ćopića. Andrića i Tanovića. Zemlja Džeke i Salihamidžića. Maka i Preloga. Gradaščevića i Principa, ali bez principa.

Zemlja pjesnika jer samo u pjesmu može stati sva njena tuga.

136905024-hvitm6c2-balkansmay116002

Tako mala, a 80% njenog stanovništva nema potrebu da je istraži. Zemlja bure i velikih snjegova. Zemlja u kojoj vječno ratuju svijetlo i tama. Ona je zemlja čiji bor sagradi i svetu Santa Mariu Della Salute i moćnu Veneciju. Ovo je kuća sve njene djece koja se slažu samo u jednome, da je što prije napuste.  Ovo je zemlja vječitog apsurda.

„Bosna je, da prostiš, jedna zemlja imade
I posna i bosa, da prostiš,
I hladna i gladna
I k tome još, da prostiš,
Prkosna od sna“

Mak Dizdar

Ramiza Tibo

[email protected]

Komentari

Neki baner