Život

Zašto me nisi zvala?

Kiša je padala kao luda, a iz njene sobe čula se neka tužna glazba. Sjedila je na podu prekrštenih nogu slažući brdo odjeće koju je izbacila iz ormara. Na glavi je imala neku maramu prošaranu cvijetićima, a jedan pramen kose pao joj je na lice.
Imala je ispred sebe tri hrpe odjeće i jedan smeđi kofer, nalik na onaj iz starih filmova. Slagala je sve precizno i po crti. Nešto bi složila u kofer, nešto bi stavila sa strane, a nešto bi bacila pored vrata ne slažući. Zagrmilo je, i prestrašila se te se pomaknula pola metra ulijevo jer je točno iza nje bila utičnica, a strašno se bojala grmljavine. Kišu je voljela i kiša ju je opuštala. Po kiši je uvijek najradije čitala zašuškana u svome krevetu, nekada bi tako zaspala kasno u noć sa knjigom na grudima, budila bi se, nastavljala da čita i opet zaspala…
Završila je sa sortiranjem i slaganjem odjeće. Ono što je slagala pored sebe smjestila je u veliku kartonsku kutiju u koju je dodala još neke knjige, nakit i dvije torbe.
Uzela je crni marker i napisala: “Uzmi slobodno, ako ti se nešto svidi… :)”
Odjeću koju je bacala do vrata smjestila je u crnu vrećicu, pa se dalo naslutiti da je to istrajala odjeća za baciti. Otvorila je još jednom ormar i uzela je neku sivu duksericu, prigrlila je i počela mirisati. Duboko je udahnula i rastužila se. Skinula je sa sebe majicu i navukla na sebe duksericu koja je bila nekoliko brojeva veća, te sjela na stolicu kako bi obula tenisice. Uzela je kartonsku kutiju, vrećicu, ključ od automobila te krenula van. Kiša je skoro pa prestala, sjela je u auto i odvezla se.
Prvo se zaustavila pored kontenjera te bacila vrećicu, a zatim se parkirala pored Crkve. Uzela je kartonsku kutiju i položila ju je u hodnik, a zatim se prekrstila i sjela u klupu ispred oltara. Samo je šutjela i gledala naprijed. Nije molila, kao da je zaboravila kako da moli.
Začula je korake iza sebe, a onda se pored nje pojavi malena djevojčica koja joj je pružala bijelu krunicu smješkajući joj se i gledajući je krupnim smeđim očima.
–  Joj, oprostite, inače ne radi to…Rita, dođi mami!
–  Ma u redu je, rekla je uz osmjeh pomilovavši rukom djevojčicino lice.
Ustala se, poklonila, prekrstila i izašla van iz Crkve. Sjela je u auto, upalila ga i krenula kući. Počela je plakati. Rita…tako je ona htjela dati ime svojoj djevojčici.
couple-1190905_640
Približavajući se kući naglo je problijedila i počela da drhti. Mahinalno je obrisala suze, zaustavila auto i samo gledala ispred sebe.
Stajao je ispred, isti kao što ga je pamtila, ali sada ozbiljan. Ovaj put oboje su bili smrtno ozbiljni… Izašla je iz auta, a on joj se približio.
– Nije ti drago što me vidiš? Nekada si mi trčala u zagrljaj…
– Ne, samo…, nije ni uspjela izgovoriti, a već ju je jako prislonio uz sebe.
– Plakala si?
– Nisam, samo mi je nešto upalo u oko…
– Misliš u oči? Znaš da meni ne možeš lagati…
– Znam.
– Šta je bilo? Tko te rasplakao?
– Život…
Otključavala je vrata, dok je on gledao u njenu drhtavu ruku. Ušli su u stan, te produžili u kuhinju.
– Kava?
– Samo ako ćeš i ti?
Uzimala je šoljice, šećernicu, te upalila kuhalo…
– Zašto si došao?
– Nisam trebao?
– Trebao si davno!
– Želiš reći da je sada kasno?
– Možda…
Ustao je i uhvatio ju je za ruku gledajući je prodorno u oči.
– Falila si mi!
– Da, toliko da mjesecima nisi dolazio, jaka je ta tvoja ljubav, kada možeš tako!
– Nisam mogao…
– Prestani! Sve su to samo izgovori…ne zanima me, ništa me više ne zanima i dosta mi je svega!
Sipala je kavu u šoljice. On ju je promatrao, a ona nije htjela da ga pogleda jer je već osjećala vrućinu od njegove prisutnosti.
– Pomozi mi! Uzmi jednu šoljicu, idemo na balkon!
– Hladno je…
– Hoćeš piti kavu ili ne?
– Dobro. Znači balkon.
Ona je sjela, a on je stojao i promatrao okolinu.  Bio joj je okrenut leđima, pa ga je dobro promotrila. Nije mogla vjerovati da je došao, da je tu, i teško joj je bilo glumiti hladnoću dok je u njoj plamtila vatra. Sjeo je i promotrio je od glave do pete.
– Omršavila si, previše…
– Htjela sam tako!
– Ti? Pa nikada nisi marila za svoju kilažu i nije ti padalo na pamet da ideš na dijetu…
Oči su joj se napunile suzama, a nije htjela plakati pred njim. Brzo se ustala i krenula u kuću…
– Idem po vodu! Hoćeš ti nešto?
Šutio je i gledao je u čudu. Uletjela je u kuhinju i rasplakala se kao malo dijete pridržavajući se za rub stola. Došao je za njom i naglo je okrenuo prema sebi.
– Šta je s tobom??? Reci mi odmah?
Tužno je gledala u njega još uvijek jecajući, a onda je osjetila njegove usne na svojima. Opet je zadrhtala, ali se prepustila, jer nedostajalo joj je to. Njegovi dodiri, njegov miris… Poveo ju je u sobu, onu istu gdje su nekada prije vodili ljubav bezbroj puta.
Skinuo ju je, i krenuo da ljubi po vratu, rukama hvatajući maramu na glavi kako bi raspustio njenu dugu, gustu kosu s kojom se obožavao igrati…
– Ne!!!, uhvatila se rukama za glavu i molila ga da prestane.
– Hoću da ti raspustim kosu, nemaš pojma koliko mi je falila ona tvoja rasčupanost!
– Neee! Nemoj!, naglo se odmaknula od njega
– Reci mi šta ti je???? Plašiš me!
Počela je plakati, skidajući maramu s glave i gledajući u pod…
– Pobogu, šta se događa?!, gledao je u njenu,  sada već rijetku kosu i snažno je zagrlio dok su i njemu suze slijevale se niz lice.
– Zašto me nisi zvala?? Zašto mi nisi rekla??
– Sada valjda shvaćaš zašto sam ti odgovorila ‘Možda…’ kada si me pitao je li kasno…
– Koja sam ja budala!!!!! Oprosti mi, molim te oprosti!, rekao je, dok ju je još jače stiskao uz sebe…
Nastavit će se….
                        Divlji Anđeo

Komentari

Neki baner