Život

Za Božić ću ti faliti…

Noćas se opraštam od tebe, natoči si čašu vina, onog kuhanog, crnog, istog onog koje smo skupa ispijali uz rijeku dok je vani bila zima, baš u ovo isto vrijeme, prošle godine… Zima je i sada, i u srcu i oko nas, samo vino ćemo ispiti svatko na svojoj strani svijeta, daleko od one laži, glume i tvog ‘zaljubljenog’ pogleda…

Natočio si? Sjedni negdje uz prozor, pogledaj gore u nebo, hajde, dobro pogledaj gore! Tamo gore sam uputila milijun i jednu molitvu da te Onaj čuva i pazi i da budeš dobro, tamo gore sam uputila milijun i jednu molitvu kada mi je bilo teško s tobom, molila sam da te prihvatim i da me prihvatiš i da budemo dobro. Bili smo dobro, dok sam onako slijepo vjerovala u tvoje riječi iako je gomila govorila da izgovaraš laži. Bili smo dobro jer sam bila čvrsto uz tebe i tvoje misleći da nas drugi žele rastaviti. Njih sam križala, od svih odlazila, a tebe jače grlila, tebi dolazila, misleći da me iskreno voliš. Zabluda. Čista zabluda.

Podigni noćas čašu u vis i zamisli da si kucnuo o moju, zamisli da me gledaš u oči sada dok ti govorim da je kraj ovoj igri gdje si cijelo vrijeme ti pobjeđivao. Ovo je za tebe bila igra, zar ne? Nazdravi slobodno! Čestitam ti, mene si izgubio! Izgubio zauvijek.

Kladim se da si miran, kao i uvijek jer misliš da ja ne znam otići i misliš da ću se već nekako vratiti, čekat ćeš da me ljutnja popusti, pa ćemo onda nastaviti tamo gdje smo stali, zar ne? Ovog puta morat ću te razočarati, zapravo, nekog’ ću ti citirati: ‘Kraj svijeta, ako si ti tamo bio bi mi blizu…’, eto, to mi je rekao i otvorio mi oči, i dao mi ogroman razlog da te prestanem pravdati za tvoje nedolaske… ti mene zapravo nikada nisi ni volio, bila sam ti samo broj.

Po prvi put rastvorila sam oči i gledam kroz njih stvarnost, gledam kroz njih nekoga, a taj netko više nisi ti. Nisi ti ništa kriv i rekla bi da znam da ti neću faliti, ali sigurna sam da će te uskoro moja tišina zaboljeti – najviše možda jer te druga nijedna neće kao ja paziti, kao ja se starati i kao ja ti dokazivati koliko te voli…

photogrid_1478571896434-01Sjećaš se onih 8 sati koje sam provela ispisujući, motajući, vežući crvenim končićem papiriće s razlozima zašto te volim, a onda ubacujući ih jednog po jednog u malu staklenu bočicu u kojoj sam napravila lažni snijeg i ogromno crveno srce te sve ukrasila s malom božićnom kapicom i umotala u prozirni celofan koji sam zavezala zlatnom mašnicom uz ceduljicu s porukom ‘Za moje najmoje! ♡’?? – hoću reći da ću ti najviše za Božić faliti. Uz njega gore na nebu koji ti u to doba godine fali najviše, falit ću ti i ja još živuća, a daleka…

I isto ćeš šutjeti o meni, tužan, pognute glave kad me netko spomene ili upita za mene. Tad ćeš možda i postati svjestan da je ‘Zbogom zauvijek’, baš to, da nije bilo privremeno, nego da je stvarno kraj… Možda me nisi volio dok sam bila uz tebe, ali znam da ćeš me zavoljeti i tražiti ubrzo, jer svi me zavole kada se izgubim, utišam i nestanem…

Tada tebi tišine postanu preglasne, baš kao one moje zbog tebe.
Život je bumerang, i neka je!

Nazdravljam opet za sve one godine iza nas, i neću ti reći da ti opraštam, jer po prvi put i za mene postoje stvari neoprostive, stvari koje te osvijeste i kada ‘Zbogom zauvijek!’, je stvarno zauvijek…

Nikad više njegova

Komentari

Neki baner