Život

U DALEKOJ ŠUMI PUCKETANJE BIČA CIČA I SASVIM DRUGAČIJA PRIČA…

U jednoj sasvim drugačijoj šumi koja je rasla vrlo, vrlo daleko od naše šume, odigravala se prava pravcata drama! Glasan topot konja je tjerao sve pred sobom, a snažna životinja je jurila među drvećem lomeći šiblje i granje. Preduboki tragovi koje je ostavljao za sobom u napadanom snijegu mogli su značiti samo jedno – konja je netko jahao! I doista, u kožnom sedlu koje je bilo pričvršćeno za njega sjedio je čovjek i tjerao ga sve brže!

Iscrpljena životinja je već nekoliko puta pokušala zastati jer je jurnjava trajala iznimno dugo, no tada bi osjetila britak udarac bolnog biča! Izgleda da ga se čovjek uopće nije ustručavao koristiti, pa konju nije preostalo ništa drugo nego slušati gospodara. A gospodar je bio odlučan u svojoj namjeri – niti velika hladnoća, niti duboki snijeg nisu ga pokolebali. Čvrsto je odlučio da će danas stati na kraj nevolji koja ga je dugo morila, ovaj puta neće mu pobjeći! Čovjek je nekoga proganjao!

Velika žuto-smeđa mačka je bježala pred konjem i pokušavala mu uteći! Duge noge nosile su ju najbrže što su mogle, no gonitelj je i dalje jurio za njom. Kao da to nije bilo dovoljno strašno, šumom je često odjekivao i strahovit prasak – čovjek je pucao u nju! A mačka se vješto izvijala izbjegavajući metke i jureći prema skrovištu.

bobcat-1233575_1920

»Još samo malo«, pomisli ona znajući da je spas nadomak ruke.

Napokon je ugledala široku pukotinu u stijeni koja joj je pružala utočište – bila je vrlo blizu! Tad osjeti oštru bol u stražnjoj nozi i posrne u snijeg.

Čovjek zaustavi konja i siđe s njega držeći u rukama dugu lovačku pušku koja se još pušila. Mačka je nemoćno ležala u snijegu i gledala prema brlogu kao da nešto želi reći. Snijeg je pod njom mijenjao boju koja je postajala jarko crvena. Disala je teško i glasno, a dah joj se ledio na velikoj hladnoći. Čovjek je kružio oko nje i gledao brojne tamne mrlje na njenom tijelu. Iz džepa svoje zimske jakne izvuče malenu, plosnatu bocu sa nekim čudnim natpisom i otpije par velikih gutljaja. Potom bez imalo milosti uspravi svoju užasnu pušku, a šumom se prolomi još jedan, posljednji prasak. Mačka polako zatvori umorne oči, a njen topli dah zauvijek nestane.

»Dosta mi je tih divljih mačaka«, prozbori čovjek, »ostali smo bez tri kokoši!«

Okrene se prema konju koji je dahtao pokušavajući doći do zraka. Iz njegovih se očiju mogao očitati veliki strah koji mu je čovjek utjerao u kosti, što i nije bilo čudno – znali su se vrlo dugo. Nekad su čak i radili skupa kao cirkuski konj i njegov timaritelj, a kad je životinja ostarjela toliko da više nije mogla nastupati u cirkusu, čovjek ju je otkupio. Stoga je konj poznavao svog gospodara i bolje no što je htio.

»Cijele godine putujem i rintam k’o konj«, nastavi čovjek ispijajući još jedan gutljaj iz metalne pljoske, »i sad kad sam konačno doma moram ganjati neku mačketinu po šumi! Mrzim mačke!«

Potom prijeđe rukavom jakne preko usta brišući gust i crn brk kojeg nikad nije brijao, popne se na konja i ošine ga bičem najjače što je mogao. Jadna životinja glasno zarže propinjući se na stražnje noge i trzajući glavom od boli.

»Baš on zna kako je raditi k’o konj«, pomisli konj i ponese čovjeka duboko u široku i rijetku borovu šumu.

Čim su nestali, iz pukotine u stijeni zasvjetluca par sjajnih žutih očiju i par trenutaka kasnije svoju njušku promoli mali mačić. Nesigurnim korakom priđe mački koja je nepomično ležala u snijegu i stane ju njuškati. Svojim nježnim šapicama dirne joj velike uspravne uši na čijim su vrhovima izrasli tamni čuperci, ali mačka se nije ni mrdnula. Sjajne mu oči postanu još sjajnije, a na snijeg kapne jedna tužna suza.

Odjednom se začuju škripavi koraci koji su gazili po dubokom snijegu i bivali sve glasniji! Mali mačić nije ni pokušao pobjeći iako je znao da se netko opasno približava. Nedugo zatim, pred njim se naglo zaustave dvije svijetloplave čizme koje nesumnjivo nije mogla nositi niti jedna životinja. Uspravi pogled i ugleda posljednje biće koje je u tom trenutku htio vidjeti – iznad njega je stajao čovjek!

Sven Hrastnik

[email protected]

Komentari

Neki baner