Razmišljanja

Personalizirano buđenje…

5698

Jutrima se već budim na isti način. Spoznam da sam budna, ali ne želim otvoriti oči. Pomislim prvo da ću se praviti mrtva, pa odrijemam još par minuta. Onda se naglo trgnem, ali još ne otvaram očiju. Nabrzake izračunam kolika je mogućnost da je subota ili nedjelja?! Kad shvatim da nema nikakve šanse da je vikend, pomislim da bi mogla slomiti nogu ili ruku i onda ostati u krevetu koliko želim. Shvatim da bi me to boljelo, pa brže bolje napustim tu blesavu ideju, no još se ne predajem.

Smišljam dalje kroz san, kako da se izvučem od ustajanja. Prođem još jednom u polusnu koji je dan, mjesec, godina, za svaki slučaj da nije blagdan ako već nije vikend? Kad iscrpim sve mogućnosti i shvatim da je to to, smaknem deku sa sebe, da se fol naviknem na vanjsku temperaturu. Kad se dobro smrznem, opet imam legitiman razlog da se pokrijem i…to je taj slavan trenutak u kojem sama sebe namagarčim. Trenutak prije no ću zaklopit oči, kroz glavu mi prođe činjenica da sam zaposlena i da imam radno vrijeme, no to je mikroskopski sitan trenutak koji traje samo 1/4 milisekunde. Nakon toga se prepustim, potpišem kapitulaciju i pristanem na sve posljedice. Zaspim slatko i bez grižnje savjesti. Kad se alarm upali 134x, moj muž potiho opsuje u jastuk i vrlo razgovjetno prošapce “bacit ću te van ako odmah to ne ugasiš“. Taman posla! Ako sad ugasim, izgubila sam cijeli rat, a ne samo bitku!

Onda on ipak ustane, ode u kuhinju i skuha kavu, pa kad se miris kave dovuče do mog nosa, ja se izvučem iz kreveta, bez stresa i s osmjehom na licu. Pitam se zašto prolazimo oboje tu torturu svako jutro, umjesto da on namjesti svoj alarm na vrijeme koje meni odgovara, skuha kavu i spasi me tog napornog i stresnog buđenja?

Viktorija Herak

[email protected]

Komentari

Neki baner