Život

Nije brzina uvijek vrlina…

»Ris!« uzvikne bijeli zelenooki zec sa dugim ušima.

»Zeko Zelenko!« prekori ga Sova Sofija. »Koliko puta sam ti rekla da mi ne upadaš u riječ! To je vrlo nepristojno!«

Zec izađe iz grma u kojemu je ležao i sjedne ispod drveta zajedno sa ostalim đacima. U desnoj šapi je držao mrkvu koju je slasno grickao, a nakon što je progutao zalogaj, progovori:

»Oprosti, ali u ovoj šumi nikada nije bilo risova! Zašto im pričaš o životinjama koje nikad neće vidjeti?«

»To što ih do sada nije bilo, ne znači i da ih neće biti«, odgovori sova kimajući glavom lijevo-desno. »Nikad se ne zna – možda neki ris doluta baš ovamo.«

»Pa može dolutati i lav! Zašto im onda ne pričaš i o lavovima?«

»Hoću. O lavovima ćemo učiti sutra. Pričati ćemo o svim mačkama, pa tako i o lavovima.«

»Uopće ne vidim svrhu«, promrmlja zec i nastavi grickati mrkvu.

Uto se javi stara Kornjača Kornelija koja je upravo došla po svoje tri male kornjačice:

»Jeste li gotovi za danas?«

»Jesmo«, uzvrati Sofija, »upravo smo završili današnju lekciju prije nego što nas je prekinuo Zelenko. Možete ići kući. I djeco, čuvajte se risova!«

»I lavova!« pridoda zec.

»Zeko, Zeko«, kaže mu Kornelija, »stvarno si brz na jeziku.«

»Brz sam ja i inače!« ponosno izjavi Zelenko. »Ja sam najbrža životinja u šumi!«

»Ne znam baš«, uzvrati Kornelija. »Ja možda jesam spora i stara, ali dobro se sjećam priče o zecu i kornjači koji su se utrkivali. Znaš li tko je pobijedio?«

Djetlić Elvis se sa svoga drveta zadovoljno smijuljio popravljajući frizuru.

»Ne vjerujem! Jedanput se dogodilo da neki umišljeni zec izgubi utrku od neke prastare kornjačetine i sad nam to svi nabijaju na nos! Hajde, da te vidim! Idemo se utrkivati! Hajde, hajde!« stane je izazivati zec.

»Ne, hvala«, smireno odgovori kornjača. »Brzina nije uvijek vrlina.«

I svojim sporim korakom krene prema kući, a iza nje su se polagano vukle tri slatke kornjačice. Kornjača Kornelija je bila vrlo smirena i pribrana – stoga nije bilo ništa čudno što je upravo ona mijenjala Sovu Sofiju u maloj školi za šumske životinje kada bi ova odletjela na odmor.

Zeko Zelenko je nastavio mrmljati nešto u bradu što nitko nije mogao razumjeti. Nije primijetio Djetlića Elvisa koji je nečujno sletio sa stabla i okrenuo se prema njemu ciljajući točno u njegovo dugačko uho.

»ZVRRRRNNNN!!!«

svencat

  1. RAZLIČITI LJUDI RAZLIČITE ĆUDI

Za to vrijeme u dalekoj, snijegom prekrivenoj šumi, maleni risić je drhtao od hladnoće i od straha. Nije mogao znati što će mu učiniti čovjek koji je stajao nad njim, ali nije slutilo na dobro. Tada mu glavom proleti misao o majci koja je ležala ispred njega i prožme ga silan bijes. Iskesi svoje tek iznikle zubiće i zamahne ispruženom prednjom šapom prema čovjeku. Taj doista smiješan i bezopasan napad je bio sve što je risić mogao učiniti.

No gle čuda: umjesto da se brani, čovjek uzme životinju u naručje i stavi je ispod svog kaputa! Ris se umiri – godila mu je nagla i neočekivana toplina. Tek tada je bolje pogledao osobu koja ga je držala.

Plavooka djevojčica raščupane i kovrčave crvene kose je na leđima nosila školsku torbu koja je bila prevelika u odnosu na nju. Namjerno je skrenula s puta čuvši glasne pucnjeve koji su nesmiljeno odjekivali šumom, a kad je spazila malog mačića kako drhti, smjesta mu je skočila u pomoć.

»Nisu svi ljudi isti«, pomisli ris.

Uskoro se imao prilike uvjeriti koliko je bio u pravu – iz daljine je ponovno dopirao sve glasniji topot konja!

»Što radiš ovdje?« upita brkat čovjek sa bičem u ruci i puškom zabačenom o rame nakon što je zaustavio konja.

Djevojčica prigrli risa još jače kako ga čovjek ne bi spazio, pa drhtavim glasom odgovori:

»Ništa, tata. Samo se vraćam iz škole.«

»Učinilo mi se da sam čuo nekakvo mijaukanje! Jesi li vidjela koju mačku u blizini?«

»Ne«, odgovori djevojčica uz prilično neuvjerljivo odmahivanje glavom. »Nikog nisam vidjela.«

»I bolje«, uzvrati otac gladeći puščanu cijev. »Mrzim mačke! Idemo, penji se na konja!«

Djevojčica nespretno zajaše konja i sjedne iza oca. Iako je teret koji je konj morao ponijeti sada bio nešto teži, nije mu smetalo. Volio je djevojčicu i ona je voljela njega – često mu je znala krišom odnijeti poneku kocku šećera. Samo što tako nešto otac nije smio vidjeti, jer je za njega šećer bio vrlo dragocjen. Naime, od njega je pravio ono piće kojim se stalno nalijevao i bez kojeg, izgleda, nije mogao. Čak je i tada nagnuo svoju metalnu pljosku i potegnuo iz nje, no nije popio ni gutljaj. Boca je bila prazna – vrijeme je za žuran povratak kući.

Sven Hrastnik

[email protected]

Komentari

Neki baner