Život

Život u torbi…

Elem…krenem jučer na posao i putem zaturim vestu.

Nije da sam presjedala putem do posla, nego iz kuće u auto, iz auta u ured.

Dok su kolege uz kavu raspravljale čija je vesta u službenom autu,

ja sam zbijala šale na konto zaboravljivih i smušenih

(jer se nisam sjetila da je možda moja).

Danas, odem iz ureda bez torbe!!

Pokupim vestu, zaključam ured i odem se čuditi na dvorište “gdje mi je torba”?! 😜

Sve ne želim prihvatiti činjenicu da sam je zaboravila!

Vrtim se, pipam, provjeravam i ne vjerujem da je nema!

Pa u torbi žena nosi cijeli svoj život!!

Mobitel, cigarete, sve pokradene upaljače, čokoladnu torticu,

token, passworde, turpijicu za nokte, jabuku, 2 mandarine,

grudicu kinetičkog pijeska, oproštajno pismo za muža i djecu (za slučaj da me netko kokne),

malu crvenu tekicu gdje zapisujem neke gluposti koje ni sama poslije ne razumijem,

papar sprej za “ne daj bože”, papirnate maramice, melem, kremu za ruke, bočicu parfema (bez poklopca), malu putnu četku za kosu,

3-4 para zaboravljenih naušnica, 5 gumica za kosu,

2- 3 neobična kamenčića, 4 usb-a…. i možda još koja sitnica… 🙂

I to sve, ja da samo tako zaboravim??!

Ma, svjetlosnim godinama sam daleko od prave dame. Nikad neću naučiti kako se hoda u štulama, pardon u štiklama, kako se njeguje frizura, kako se sjedi smjerno i samozatajno…a lijepe su mi te namontirane žene koje u svakoj prilici izgledaju njegovano i damski. Sviđaju mi se kao i vama, ali teško se budim ujutro. Pola sata duže u krevetu ima tendenciju možebitnog jutarnjeg “na brzaka” sexa ili bar ljekovitog maženja, a to onda znači da se oblačim pola doma, a pola putem. Ne sjetim se tada šminkanja niti frizure, jbmu! Navučem hlače i majicu, putem skupim kosu u rep i nataknem tenisice dok mi bježi smijeh zbog sjećanja na jutarnje valjanje po krevetu. Pa, što bi vi izabrali na mom mjestu?! Ne mogu sjediti smjerno i mirno, jer me neki vrag tjera da se vrpoljim i smijem. Baš se volim smijati i zaboravim da dame ne crkavaju od smijeha, nego se smiju nježno i pomalo pritajeno. Dame ne govore preglasno i ne skaču kao klokani, ali ja se toga sjetim uvijek kad je prekasno. Dama nikad, ali baš nikad neće baciti svoju torbu na pod, niti će je ikad zaboraviti negdje. Dama se ne odvaja od svoje torbice, a ja svoju jedva i mogu nazvati ženskom torbom. Uf, nema mi spasa, je l da? Možda je ipak vrijeme da se pomirim sa svojim mangupskim ponašanjem i kaubojskim sjedenjem na pola guze i s raširenim nogama?! Možda nisam rođena da budem fina, nježna, mila i samozatajna?!

15087030_10207620794544196_476708158_n

Ponekad se zateknem u društvu neke od tih žena koje su dame u svakom detalju. Sviđa mi se kako im je svaki pramenčić na svom mjestu, kako je puder pomno usklađen s tenom, kako elegantno sjede i kako polako i graciozno ustaju. Izazivaju granje u parku da im se sklanja kad prolaze, a trava se sama polegne kad koračaju. Gledam ih ushićeno i odmah obećam sebi da ću od sutra pokušati napraviti nešto od sebe, a onda ubrzo shvatim da mi trebaju sati da pronađem puder u boji svog “natrljala sam se čađom”  tena i da mi treba brdo love da pokupujem sve one sitnice koje bi me možda učinile damom, a s kojima ionako ne znam što bi. Pokušala sam se nasaditi i na štikle, ali zaključila sam da će mi se deformirati lubanja od tog stiskanja i lelujanja pa sam brzinom munje ponovo uskočila u zemljoradničku cipelu s ripnama. Hodam kao drumski razbojnik, a izgledam kao da sam mu rođena sestra. Puder, ako ga zabunom nekad i stavim podsjeća na ratničke boje indijanaca, a kosa se petlja i ravna ovisno o tome kakve je volje. Pogledam se u ogledalo jednom na dan, a ponekad niti toliko, zato kad se napokon sretnem svaki put se ponovo upoznajem.

Znam, tužna je moja sudbina i nikad od mene dama. Jedino opravdanje mi je što se nikad neće dogoditi da kažem “nemoj, pokvarit ćeš mi frizuru”, ili “ne sada, vidiš da sam našminkana”, ako to uopće može biti opravdanje?!

Viktorija Herak

[email protected]

Komentari

Neki baner