Razmišljanja

Balkanizacija…

Proljetno sunce okupalo je preplanulo lice čovjeka srednjih godina koji je, gunđajući, pokušavao popraviti tehnički ispravan radio. Postupak koji se (ne) može logički objasniti na momenat ga je prekinuo da svog sina, tinejdžera u onim nezgodnim i ludim godinama, upita koji je najveći vrh u Bosni i Hercegovini. Razočaran odgovorom da je to, među većinom populacije, nikada zaboravljeni, koncert Ace Lukasa u Zetri, nešto je nakratko promumljao te napustio prostor sa radiom u rukama.

Najveći je vrh, naše omladine, koncert Ace Lukasa i njemu sličnih, najveći su nam vrh parade šunda i kiča u kojima omladina ovih prostora svakodnevno ili barem „svakovikendno“ uživa. Mora, šta će, kad bolje nema, niti im na bolje ima ko ukazati. Roditelji koji jedva sastavljaju kraj s krajem i koji ne znaju nabrojati koje sve obaveze imaju ni u ludilu se ne mogu posvetiti temeljitom odgoju djece, koju bi time izveli na pravi put, te bi ista onda, vjerovatno, shvatila da stvarne vrijednosti kulture i umjetnosti nisu u pjesmama, da oproste pjesme, kojekakvih samoproglašenih umjetnika kojima je prazna lična karta, te uz pomoć koji saznamo o nečijoj nesanici, prevarama, orgijama, pravljenju sina te čak i informacije krucijalnog značaja tipa onih gde su i kod koga ostale nečije gaće.

Bez ikakve namjere da uvrijedim imenovanog izvođača narodne muzike, koji je kao primjer odabran po defaultu, poenta ovog teksta, između ostalog je, da uz pomoć primjera iz svakodnevnice ukaže na rupe u odgoju i odrastanju kod djece i generalno mladih, čiji je mentalni sklop pod stalnim utjecajima malograđanskih vrijednosti, koje smo prihvatili kao svoje i postavili kao standard izlaskom iz rata čije se nematerijalne štete već dugi niz godina pokazuju približno jednake materijalnim, uz napomenu da u materijalne ni slučajno ne ubrajam ogroman broj nepovratno izgubljenih ljudskih života čija se vrijednost ne može mjeriti ničim materijalnim. Poentu muzike, da ne napominjem ostale umjetnosti koje su skoro pa zaboravljene, potpuno smo izgubili iako je kvalitetna muzika, nastala u nekom drugom vremenu i nekoj drugoj sredini, zahvaljujući tehnologiji i opštoj povezanosti veoma lako dostupna.

15139248_10207641152013120_101378481_n

Zaboravili smo i poentu filma, te su našoj omladini glavni filmski heroji likovi koji u tim filmskim tvorevinama (koje ni u ludilu neću staviti u istu rečenicu s pojmom umjetnosti) pobiju, matematički gledano, barem polovinu svjetske populacije. Jedan od, sada već kultnih filmova srpske kinematografije, imenovan „Rane“, prikazao je sav jad i bijedu balkanskog društva, no, kakav god je cilj istog bio, postignut je kontraefekat. Omladina u regionu ponašanje prikazano u navedenom filmu prihvatila je kao normu, te se neizmjerno trudi sve probleme rješavati udarcima i oružjem, a svakoga ko im se po bilo čemu ne dopada nazivati pogrdnim imenima, slična, ne mogu da ne primjetim, retorika koju koriste nacionalisti i svi ostali ekstremisti u svojim javnim nastupima i širenjima ideologije, uz opasku da ovi drugi to rade itekako svjesno, dok omladina, u društvu od kojeg je zapostavljena, nije ni svjesna jada i čemera koji je prihvatila kao svakodnevnicu.

Srednjovječni čovjek na popravku je nosio radio čija je muzika odjekivala čitavom ulicom. U slučajnom susretnu s komšijom na pitanje gdje će, odgovorio je da nosi isti na popravku. Blijedo gledajući, komšija je zatražio objašnjenje zašto će na popravci radio čija se muzika jasno i glasno čuje, dobiven je odgovor da kad god progovori slaže.

Slaže, kao što nas putem sredstava javnog informisanja (ili da kažemo sredstava za upravljanje ionako već dobrano ispranim i izluđenim mozgovima), svakodnevno lažu te nama, a što je još gore i najmlađim populacijama, pamet svakodnevno filuju kojekakvim, blago rečeno, bolesnim idejama koje društvo samo vuku unazad u svakom mogućem smislu te riječi. Davno je jedan veoma pametan čovjek imena Platon, rekao da je muzika ogledalo društva te je u primjeru ovih balkaniziranih prostora ta izreka itekako tačna, jer nam muzika uz koju omladina uživa i koju je prihvatila kao normu i sistem najviše vrijednosti, itekako pokazuje kako intelektualno propadamo već dugi niz godina bez ikakvih naznaka za promjene u bližoj budućnosti.

Ah, da, Balkanizacija, umalo da zaboravim, nije pojam koji označava nešto direktno vezano za naše prostore, više je to pojam koji nam odaje jasnu sliku o tome kakav smo imidž izgradili u modernom i civilizovanom svijetu. Balkanizacija je, naime, geopolitički pojam, izvorno korišten za opisivanje procesa podjele države ili regije na manje regije ili države koje su često neprijateljske ili ne surađuju jedne s drugima.  Smatra se pogrdnim izrazom.

Balkanizirali smo sami sebe te postavili se kao primjer nečeg negativnog u očima urbanog i civilizovanog svijeta. Da li ćemo i kada krenuti u popravak tog imidža, ostaje da se vidi. Budućnost, otkad je svijeta i vijeka, leži u mladima, koji su najniže porive i samo dno takozvanog „stvaralaštva“ prihvatili kao najviše društvene i intelektualne forme, te će sigurno proći ne mali broj godina dok se situacija ne krene mijenjati.

Igor Porobija

 [email protected]

Komentari

Neki baner