Život

Ostavljena…

Ponekad si damo previše truda. Budemo žene koje vole njih, više nego sebe. Uvijek u takvoj priči – mi smo one koje gube. Pretrpimo uvrede, svađe, prijeke poglede, lupanje vratima, proteste, manipulacije, ucjene i sex bez emocija. Mislimo – tako ćemo spasiti vezu. A onda se desi kraj. Ili odemo jer smo toliko zgažene da ni pogled više ne možemo podići, ili budemo ostavljene, kao stara krpa, prepuna prašine i motornog ulja, koju su odlučili samo zafitiljiti u kontejner. Nekoliko dana kasnije, dolazi naša apdejtana verzija 2, blistavog pogleda, bujne kose i prpošne naravi. Pa počnemo premotavati film u glavi – odakle ona? Hej čekaj, pa ja sam bila takva – prije tebe, kretenu jedan…

I tad počinje… inat – idem dalje bez tebe (you go girl) ili, vratit ću ja tebe pošto poto (wrong way!!! crveno – smrt – nemoj). No da, najčešće ovo drugo.

Snimanje, razgovori s frendicama, duge iscrpne kave. Mijenjanje look-a, ignoriranje svih zajedničkih prijatelja, tesanje linije, nova obleka, lažni smijeh (zapostavljanje prijatelja i svog vlastitog života)… i onda onaj super wow trenutak, kad pristaješ izaći sa zgodnim kolegom s posla i pomalo osvetnički, odabireš da prvi dejt (koji to uopće nije, ali on to ne zna), bude na rođendanu, sestre tvojeg bivšeg. Svi te gledaju. Blistaš. U tebi sve vrišti – evo ti na budalo. Vidi me sad… hodaš ponosno, ruku pod ruku sa svojim kolegom. A tvoj bivši guta knedle, dok njegova nova djevojka (loša kopija tebe) ne kuži u čemu je stvar. Ali to je samo jedan tren…

Večer provodiš pokušavajući se koncentrirati na ono što ti govori kolega, ali zapravo samo pratiš bivšeg koji se zabavlja s djevojkom i uopće ne kuži da si tu… jadna, odlaziš doma i uzimaš bolovanje. Upravo si sjebala odnose s kolegom s posla i ispala jadna – sama sebi. Red maramica, red kava s frendicama, red kava i cigareta… a onda soliranje. Trenutak kad odlučuješ nastaviti sa svojim životom.

tears

Dani su naporni. Evo došla je i jesen. Bliže se blagdani koje ćeš provesti solo i po glavi ti se vrte sjećanja… uzdahneš, navučeš jaknu i prošetaš do dućana. Jedu ti se keksi i fali ti cigara. I onda sretneš frendicu, koja te pita kako si… prvi put odgovaraš ‘dobro’ i razgovor protekne, bez da ga spomeneš. Osjećaš se zbilja okej i nastavljaš gurati kroz svoje dane. Tjedni prolaze… stigla je zima. Letiš s posla kući, pa u teretanu, pa s curama na kavu. Obaveza je sve više, jedva stižeš sve poloviti. Osjećaš se živa. Oči ti blistaju. Pročitala si par odličnih knjiga, kupila novi album Britney Spears i smijala se, prisjećajući se tenajđerskih dana, buljeći u …Baby One More Time, na YouTube-u.

I onda si ga srela. Slučajno, dok si se vraćala od doktorice. Kopala si po vrećici, tražeći zdravstvenu i misleći kako ćeš se morati vraćati kroz gužvu na drugi kraj grada… I kapuf, evo ga, stoji tu ispred tebe, ko da je s neba pao i izgleda dobro, drugačije i pomalo tužno. Kažeš mu ‘Bok, kako si’ pomalo zbunjena, shvaćajući da nema težine u želucu dok ga gledaš.

On ponudi da odete na kavu, a ti promisliš i pristaneš. Želiš vidjeti kako se osjećaš u njegovoj blizini i jesi li zaista krenula dalje. Razgovor teče prvo napeto… čekaš svoju kavu i gledaš preko njega, prema negdje. On komentira kako izgledaš odlično i ispituje te o tvom životu. U nekom trenu kaže da je prekinuo s curom koja je ionako bila velika greška i ti podigneš obrvu. Stara verzija tebe sada bi se bacila u napad, nova verzija, podiže barijeru, pušta ga da priča o sebi ali nije spremna odati ništa. On spomene kako se nadao da će te vidjeti, a ti brzo shvatiš da je već 8 i da si se dogovorila s curama za kino. Ispričaš se i nestaneš u vidu magle.

U danima koji slijede on ti ponovno šalje friend request na fejsu. Javi ti se na Viber i WhatsUp… a tjedan, dva kasnije, skužiš ga u teretani kako priča s likom koji ti se sviđa. Koliko ti sve to skupa laska, toliko te i nervira. Hej frajeru – ti si bivši. Odabrao si biti bivši. Zafitiljio si me u smeće kao staru krpu i za dva dana bio s drugom, od kuda ti pravo da mi sada, kad sam konačno okej, opet upadaš u život. I to nepozvan! Dobro sam… krenula sam dalje. Da super sam. Izgledam i osjećam se dobro – ne tvojom zaslugom, thank you very much… i želim tako nastaviti i dalje.

On je uporan… spominje ti Zrinjevac i Advent i vadi sjećanja koja ti donose težinu u grlu. Jedan dio tebe bi mu se bacio u zagrljaj, ali ostala tri dijela su sada jača, zahvaljuju i kažu mu da imaš planove. On je sad toliko divan i pun razumijevanja, da ti nakon par dana šalje dugooo pismo isprike preko Fejsa u kojem pokušava obrazložiti sebe, vaš prekid, vezu s njom, koju naziva promašajem i najvećom greškom u životu (naravno nakon prekida s tobom). Nakon toga pismo završava redom sjećanja i opisa svih tvojih kvaliteta, s obećanjem da se više nikada neće javiti i da ti istinski želi sreću. I tad nestaje. Pročitala si, nisi odgovorila, jer nemaš što reći. Dani prolaze on se ne javlja. Provjeravaš Viber i WhatsUp – ništa. Počinje te proganjati. I onda radiš grešku (ili možda ne, kako se uzme) i šalješ mu poruku – Hej jesi bolje?

Tup, par sati i vi ste ponovno skupa… sretniji no ikad. Za Božić objavljujete starom društvu da ste se odlučili vjenčati… ( i sve ispadne super, u onih 0,000000001 % slučajeva) a u ostalih milijun? Ti si za par mjeseci u većoj banani nego kad ste se razišli. I još se pitaš tko je kriv? Ti dušo, samo i jedino ti. Jer se ne voliš dovoljno da odabereš život u sreći.

To be continued…

ZavodnicaZavodnica

[email protected]

Komentari

Neki baner