Život

Dnevnici vukova…

Jo’s story…

 

Moje ime je Joanna… ne sjećam se svog djetinjstva. Ne sjećam svojih roditelja. Znam da sam jednom imala obitelj i to je sve. Ne znam tko sam, ni odakle dolazim. Nemam svrhu, ni ciljeve. Jednostavno jesam. Oduvijek se bojim mraka i nikome ne vjerujem. Ponekad se pitam zašto uzimam ovu staru, već izlizanu teku, prevrćem olovkom ispisane, na pola izblijedjele stranice i čitam svoj, ionako nezanimljiv život? Zašto onda okrećem novi list i pišem satima? Koga zanimaju noćne more, bezimene djevojke? Koga zanima moj strah od mraka i nijemi vriskovi? Nitko mi nije kriv što se ne sjećam… zašto toliko mrzim ovaj svijet? I sve te ljude što užurbano prolaze pokraj mene?

Flashback

Ponedjeljak 13. studenog 1995.

Sjedim sama u učionici… vani je još mračno i osjećam se usamljeno. Ne znam kako sam ovdje završila i ne mogu se sjetiti tko sam. Svi mi stalno ponavljaju Jo… sve će biti u redu… ali ja tako ne osjećam. Samo bih se željela sjetiti. Bilo čega. Lica, zvuka… mame. Znam da sam imala mamu. Ali ne znam zašto je se ne mogu sjetiti i ne znam zašto je više nemam. Svi kažu da mi se samo dogodila nesreća i da ću biti dobro. Da ću jednog dana imati svoju obitelj i nova, lijepa sjećanja.

Kako mogu imati lijepa sjećanja, kako mogu graditi život kad ne znam tko sam? Zašto me nitko ne razumije?

Srijeda 18. veljača 1998.

Noćas sam sanjala neobičan san. Ležala sam na livadi iza škole. Bila je topla, majska noć i zvijezde su blistale… mjesec je bio visoko iznad mene, jak i moćan. Činio se poput kralja neba. Osjećala sam njegovu svjetlost na licu i ona me škakljala. Odjednom, cijelo mi je tijelo bilo prokleto vruće. Gorjela sam od agonije, ali nisam se mogla pomaknuti. Unutar mene, titrala je neka čudnovata vatra, a kad je eksplodirala, ja sam trčala šumom… osjećala sam njene zvukove, čula sam klepet sovinih krila kilometrima udaljenih od mene. Vidjela sam boje koje nisam mogla raspoznati i osjećala miris zemlje, opojan i tako poznat. Doveo me do ruba pustopoljine na kraju šume, gdje je bila stara brvnara. Htjela sam zakoračiti, ali na svojoj sam ruci vidjela krzno i to me prestrašilo. Više se ničega ne sjećam… probudila sam se malo pred zoru.

cabin-1081733_960_720

Stvarnost

Subota 19. rujna 2015. 

Po deseti put pakiram stvari… Liz me čeka niže niz ulicu u svojoj prastaroj Bubi. Ovaj odmor sam sanjala toliko dugo, da sad kad stvarno idemo na jezero, ne mogu vjerovati. Tri puna tjedna daleko od posla, od one glupe zalogajnice… daleko od briga o stanarini i onog slinavog Jasona, koji mi je u zadnje vrijeme totalno creapy… naježim se svaki put kad me pogleda i to nije nimalo ugodno. Ne znam što ima na njemu da ostale curke toliko sline za njim, ali u meni izazva osjećaj strave. Moram sad prestati pisati… Liz će poludjeti ako uskoro ne ukrcam svoje dupe u Bubu…

Ponedjeljak 21. rujna 2015.

Dnevniče… posljednja tri dana protekla su nekako čudno. Mislila sam da ću se odmoriti ovdje. Da ću moći spavati, ali jutros kad me Liz pronašla golu, u travi iza brvnare, snenu i totalno dezorijentiranu, shvatila sam da gubim razum… ne mogu se pravdati ni da mjesečarim, nije bio pun mjesec! Mogu se samo praviti da sam sinoć previše popila i nadati se da se ovo neće ponoviti. Jer ću inače izgubiti jedinu, normalnu osobu u svom životu. Makar ništa nije pitala i makar njoj to nije bilo čudno, ali bojim se… bojim se sebe…

Petak 25. rujna 2015.

Noćas su u jezeru pronašli mrtvog mladića… ostaci njegova tijela bili su posvuda… Bože… izgledalo je kao da ga je napala neka bijesna životinja… 

Utorak 29. rujna 2015.

Dnevniče… mislim… mislim da sam ubojica…

Nastavit će se…

Marija Klasiček

[email protected]

 

Komentari

Neki baner