Život

Otac se još ljući nenadano vratio kući…

Jednoga vrućeg ljetnog dana dogodilo se neizbježno: otac se vratio kući! Da stvar bude još gora, došao je sasvim iznenada – nitko ga nije očekivao, a najmanje Ris Boris.

Bilo je toliko vruće da niti visoki borovi nisu mogli pomoći, pa je djevojčica sa prijateljima otišla na jezero. Osim toga, trebalo je iskoristiti još par tjedana “slobode” koji su ostali do početka nove školske godine.

Baka je bila u vrtu iza kuće i ubirala povrće koje je stavljala u pletenu košaru: par glavica kupusa, nekoliko mladih krumpira, jedan crveni luk i debeli stručak mrkve. Otkada je ris živio s njima, potrošnja povrća, a posebno mrkve, znatno se povećala.

Ris Boris je sjedio ispred starog, istrošenog dvosjeda i igrao se sa klupkom vune koje mu je ostavila baka. Nije reagirao kad je čuo da se vrata kolibe otvaraju, već je nastavio odmotavati klupko. Ulazna vrata su se zatvorila, a u sobu je kročio visok čovjek sa gustim, crnim brkom.

Ris je imao tu sreću da se čovjek prvo uputio prema drvenoj bačvi koja je bila na drugom kraju sobe – daleko od lovačke puške koja je visjela na zidu obješena o klin. Tek kad se sagnuo i otvorio pipu na bačvi da bi napunio svoju omiljenu pljosku, spazio je risa koji se igrao samo par koraka dalje od njega. Isprva nije mogao doći k sebi i netremice ga je gledao ne vjerujući svojim očima – ris u njegovoj kući! Od šoka ispusti metalnu pljosku koju je držao u ruci, a tekućina iz bačve počne curiti po podu u jakom mlazu. Pljoska je tresnula o pod dovoljno glasno da se ris prestao igrati i naglo okrenuo prema zvuku. Čovjek mu je bio nekako poznat.

Gledali su se bez treptanja neko vrijeme, jedan zbunjeniji od drugoga. Odjednom čovjek ustane i počne trčati prema pušci na suprotnom zidu! Ris se i dalje nije pomjerao, ali je sa zanimanjem pratio čovjekov trk. Tek kada je čovjek skinuo pušku sa zida, shvati što mu se sprema. Instinktivno skoči i hrabro se baci prema njemu! Čovjek je imao toliko vremena da otkoči i repetira pušku uz tihi škljocaj. Idući tren ris je već bio na njemu, a puška glasno opali parajući uši i jednom i drugom!

Silina kojom se ris zaletio u čovjeka ga sruši, a vruća puška mu ispadne iz ruku. Dok je ležao na leđima brk mu se znojio, a ris ga je pritiskao o pod sa sve četiri noge. Po njima je sporo padala drvena prašina iz rupe u krovu kroz koju je prošao metak. Čovjek je izbjegavao pogled drhteći od straha, a ris ga je gledao točno u oči. Nedugo zatim risov pogled odluta u prazno – sjetio se! Zato mu je čovjek bio poznat! Pred očima mu je proletjelo sve što se dogodilo onog dana! Zašto li mu je majka rekla da ostane u brlogu, mogao je izaći i pomoći joj! Čovjek koji je došao na konju tada je učinio užasnu stvar, a sada taj isti čovjek drhti pod njim! Pogled mu ponovno postane usredotočen, a čovjek se počne tresti još jače. Ris je mogao učiniti samo jedno…

»Neeee!!!«

Na vratima je stajala bosonoga djevojčica u kupaćem kostimu, a vlažna kosa joj je kapljala na pod. Taman se vraćala kući sa jezera kad je odjeknuo strahovit pucanj, pa je potrčala najbrže što je mogla. Odmah je shvatila što se dogodilo i stigla je u posljednji čas: ris je istaknuo svoje oštre pandže i digao ih visoko iznad čovjeka spremajući se za napad! Čovjek nije imao šanse.

»Boris, molim te, ne«, ponovi djevojčica, a iz oka joj krene suza.

Ris je pogleda, potom opet pogleda čovjeka, pa još jedanput u djevojčicu. I njemu oči zasuze. Poslušno spusti prednje šape na pod, uvuče pandže i makne se sa uplašenog čovjeka.

»Hvala«, kaže mu djevojčica kraj koje se u međuvremenu pojavila i baka. Otac se nije micao.

Ris je znao da mora otići. Bilo je jasno da ne može ostati u kući, dovoljno dugo je u njoj živio. Čekaju ga šuma i novi izazovi koje ona pruža. Krene van, ali se zaustavi uz vrata gdje su stajale djevojčica i baka. Uputi im topli pogled kojim kao da se zahvaljuje na svemu, a djevojčici nježno poliže ruku. Potom izjuri kroz vrata i nestane u borovoj šumi.

Koliba je već poprilično zaudarala na proliveni alkohol koji se miješao sa smradom baruta, a otac je i dalje ležao na podu. Prošlo je dosta vremena kad je smogao dovoljno hrabrosti da nesigurnim i drhtavim glasom zajeca:

»J-j-j-je li otišao?

PO CIJELE DANE ZEKO ŠUMU OBILAZI NI RISOVE NI LAVOVE NE PRONALAZI

Prošlo je još par mjeseci i zima je nestrpljivo kucala na vrata. U šumu je ponovno došlo doba godine u kojem svi bijahu vrlo zauzeti i zaposleni – bila je kasna jesen. Promijenile su se mnoge stvari, ali jedna je ostala ista: zelenooki zec je i dalje dozivao risove i lavove, što je svima već lagano išlo na živce!

»Risoooviii!!! Lavoooviii!!! Pokažite seee!!!«

Naravno da se nikad nisu pojavili ni risovi ni lavovi, pa je Zeko Zelenko urlao još glasnije:

»Izađiteee pred kralja šume ako se usuđujeteee!!!«

Potom je namjestio samozadovoljni smiješak i još jedanput ponovio da ne bi bilo zabune:

»Ja sam kralj ove šume!«

Mora se priznati da se Zelenko vrlo zagriženo predao potrazi za velikim mačkama. Po cijele dane je obilazio šumu i vikao po njoj, dobro znajući da neće naići na mačke koje je dozivao. Svaka od šumskih životinja ga je čula više puta, pa su se s vremenom prestale obazirati na njega. Naravno, ispočetka su svi mislili da je zec doista naletio na risa ili lava, pa su počeli bježati glavom bez obzira. Kasnije su se navikli, a Zeko Zelenko je postao najnepodnošljivija životinja od šumi – tu titulu je preuzeo od propalog pjevača i kljucavog bušača Djetlića Elvisa. Jedino je Medvjed Mrki uvijek priskakao u pomoć: bio je toliko dobar i naivan da je svaki puta povjerovao da su u šumu doista došli i risovi i lavovi.

I toga je dana Zeko Zelenko izvodio svoju uobičajenu točku, a Medvjed Mrki je po tko zna koji put dotrčao do njega. Kada je vidio zeca kako sjedi na panju koji su ljudi ostavili poslije sječe, samo je odmahnuo šapom teško dišući od brzog trka.

»Ne brini se, Mrki«, kaže mu Zelenko, »siguran si! Ja čuvam šumu od zvijeri, ta nisu me valjda uzalud prozvali kraljem šume!«

Medo stane vrtjeti glavom lijevo-desno znajući da je jedino Zelenko samog sebe zvao “kralj šume”.

»Zeko, prestani me povlačiti za nos. Već sam umoran od tvojih risova i lavova.«

»Znaš li što ću ti ja reći, prijatelju moj stari«, reče mu zec dižući lijevu šapu visoko u zrak, »idući puta kad me čuješ, uopće nemoj reagirati! Nema potrebe da dolaziš jer ako ja sretnem neku od tih mačaka, bolje da ih nema! Baš bih se volio dočepati ili risa ili lava! Ili obojice!«    

»Pazi što želiš, Zeko, jednoga dana to ti se može i ostvariti«, kaže mu medvjed i krene svojim putem.

Uputio se prema svojem brlogu – prostranoj i dubokoj spilji urezanoj u planinu nadvijenu nad šumom. Kretao se rubom šume uz asfaltnu cestu koju su nekad davno izgradili ljudi i rijetko je koristili. Danas je ta cesta bila puna rupa i medo se pitao zašto su ljudi njome narušili predivan krajolik kad im očito ne treba. Ipak je volio šetati uz nju i gledati u zelena polja koja su se širila sa druge strane.

Odjednom se iz suprotnog smjera začuje vrlo jaka tutnjava i Mrki zastane. Pred njim se ubrzo pojavi ogroman kamion koji je vukao dugačku prikolicu prekrivenu ceradom. Iza kamiona je dolazilo još svakojakih vozila sa prikolicama kojima se nije mogao vidjeti kraj – bio je to pravi konvoj! Strahovito su bučili i tjerali sve pred sobom, a iza sebe su ostavljali odvratan smrad koji se zadržavao u zraku još dugo nakon njihova prolaska.

Medo zađe dublje u šumu i nastavi ići kući.

Sven Hrastnik

[email protected]

Komentari

Neki baner