Život

Moja božićna zadaća…

Još jedan u nizu odlazaka, a ja nikako da se naviknem na to. Po tko zna koji put sjedim na podu sobe i razvrstavam što ću od odjeće ponijeti, a što ostaviti. Kao da sam se jučer raspakirala stigavši na jednomjesečni odmor kući, a pazi ovo, već se pakujem i svaki put je sve teže i teže. Ovaj put možda i najteže do sada. ‘Ne cmizdri! Velika si! Uostalom, sama si odabrala tako!’, ponavljam si na svaki nagovještaj suza i tvrdim si da sam jaka! Odabrala sam da je usrećim, ja sam mlada, ja imam vremena za sreću….

Dobro. Zima je. Dakle, zimska roba! Debeli puloveri, šlape, kape, šalovi, rukavice, čizmice, kaputić…redam pored sebe i brčkam dublje po ormaru. Vidim kako viri ona metalna kutija od Bajadere i otvaram je. Fotografije. Biram si neke za ponijeti, čisto da se nađe kad uhvati nostalgija.

Gledam u fotku slikanu pred Božić. Imam roze traperice s uzorkom ruža, gore majicu na plavo-ljubičaste pruge. Šiške mi uokvirile lice, a kosa do ramena.
Smijem se. Uvijek sam se kecila, iako na toj fotki nemam prednjeg zuba, (izbila ga o ćošak stola kad mi je bilo 8 godina) no ni to me nije spriječilo da razvučem osmijeh.
U pozadini je jelka (trči-trči pa grana) koja je kič kičeva, ali ti se usne nakose kad se sjetiš onog negdašnjeg ukrašavanja i vriske dok smo je ukrašavali.
Ide druga godina da neću biti doma i neću sudjelovati u ukrašavanju jelke. Ukrašavat ću je u onom malom mjestašcu tamo u Austriji gdje pazim na staricu od 87 godina. Pitali su me zar ti nije žao što nećeš biti kući za Božić? Naravno da je, i kakvo je to pitanje?! Falit će mi svi i sve, ali držat će me i hrabriti osmjeh i začuđeni izraz lica one male starice u invalidskim kolicima kojoj ću pjevati i koju ću zagrliti kao nekoga svoga čestitajući joj Božić.

Držat će me ona mala starica s nostalgijom u očima koja će sjediti pored mene dok ja budem pravila božićne kolačiće koje će ona probati uz čašu mlijeka i moju pomoć, jer sama ne može.
Moje dijete, tako ja nju zovem.
Nikada nisam trčala za novcem, niti sam otišla zbog novca tamo gdje jesam i to znaju oni koji me dobro poznaju.
Zaradim, više nego što bi ovdje kod nas, sve to stoji, ali vjerujte mi, koliko sam zavoljela ovu malu bakicu da mi sutra kažu da mi ne mogu dati plaću, isto bi ostala!
Dođu krize, plačem i vratila bi se kući, ali sam pogled na one oči koje u meni vide radost mi ne daju da odem od nje.

fb_img_1480050444214
Lako se vežem za ljude, a teško se rastajem i to je tako kod mene.
Kad ja zavolim, onda volim svim srcem, i to znaju oni koje volim.
Kada kažem ljudima da imam 24 godine i da vrijeme provodim u četiri zida po 24 sata dnevno, sa staricom koja ponavlja 5 riječi svi ostanu u čudu i nitko me ne može povezati s tim poslom.
Nije to posao koji ćeš s vremenom zavoljeti, to jednostavno trebaš imati u sebi, moraš se roditi s tim ‘pozivom’, barem ja tako objašnjavam ljudima koji me upitaju ‘Kako možeš? Pa mlada si!’ – vjerujte mi sama sebi se nekada čudim, ali savijest mi ne dopušta da odustanem.
Meni je Božić u srcu svaki dan kada sam uz nju. Božićni poklon mi je njen osmjeh. Božićna zadaća mi je da ostanem uz nju jer znam, vidim i osjećam da je ona uz mene sretna, a većeg blagoslova od toga nema, kada znaš da je netko dobro zbog tebe i zbog načina na koji se odnosiš prema njemu. Gdje ćeš bolje od toga? Ne zna mi ime jer ima staračku demenciju, i pamti sve ono što je naučila prije nego je obolila, ali mi je zato udijelila divna imena.
Jedno vrijeme sam bila Barbara, drugo Rose-Mary, a sada? Hm…vidjet ćemo! Kako god, kada mi kaže da me voli, znam da to i osjeća… ♡

Danijela Luburić

[email protected]

Komentari

Neki baner