O fortuna
Tridesete

Između duše i uma…

Mislila sam da znam odgovore na neka stara pitanja… ona koja su se provlačila kroz moj život, godinama. Mislila sam da se sve uvijek mora rješavati razgovorom, nekom dubokom analizom ili dramatičnim razlazom. A onda sam shvatila da se stvari nekad ipak, rješavaju same. Poslože se, ničim izazvane. Računi se plate, pravi ljudi dođu, loši prođu… životni se ciklus nastavlja. Htjeli mi to, ili ne.

Razmišljam kakva mi je bila protekla godina. Teška? Izrazito. Bolna? U mnogim stvarima… lijepa? Naravno da jest. I uzbudljiva i čarobna i na momente zastrašujuća. Moja godina sazrijevanja. Odrastemo da… napunimo 18, pa odemo na faks ili počnemo raditi, odselimo se, pa se opet doselimo, zaljubimo, rastanemo pa opet zaljubimo i negdje usput vrijeme prođe i odrastemo, ali sazremo tek u nekim drugim trenucima. Tek kad se neke zvijezde poslože. Imali 15 ili 58 godina… nevažan je broj.

Život često bude neobičan. To su mu, osnovne postavke zapravo, ali.. mislimo da sve mora biti onako, kako nam je pao grah. No ne mora. Kockice bacamo sami. Sami biramo. Sami se čupamo… i ja sam izabrala. Izabrala sam biti svoja. Prvi put u životu.

Oduvijek mi je trebalo nečije odobravanje, nečija podrška, nečije tapkanje po ramenu u stilu: “Bravo.” Silno sam se htjela dokazati u nečem… svom. Nisam znala da je samo dovoljno – biti svoja. Ići tom odabranom, zacrtanom stazom i samo uporno gurati. Htjela sam da me vole, htjela sam da me podržavaju a najviše… htjela sam da me razumiju. Oni koji su mi važni. Sada znam, da često ni sama sebe ne razumijem, a di bi netko drugi to mogao… i u redu je da je tako. Dovoljno je da se volimo, ne moramo se u svemu ni kužiti ni vući za rukav, ni gurkati…

Sazreš u trenu kad se zavoliš. Ma koliko god da sam o tome pisala, ni sama u suštini nisam imala pojma što to znači. To nije odabir pravih krpica i odvajanje vremena za sebe. Ne… to je spoznaja da si možeš oprostiti. Što god. Koliko god bilo teško i živjeti dalje, u miru sa sobom. Sa svojom nutrinom. To pomirenje, duha sa svijesti, je niz trenutaka u kojima shvatiš da trebaš prestati analizirati život. Jer on jednostavno jest. Ponekad lijep i čaroban, poput jutarnjih zraka na prozorskom staklu… a ponekad neizmjerno nepravedan i okrutan, u spoznaji gubitka. I završetka. Svoje konačnosti.

woman-1246571_960_720

Život jednostavno jest. I ne može se definirati. Ili odlučiš živjeti ga punim plućima ili izludiš boreći se s njegovim strujama, dok se na kraju ne umoriš i ne potoneš. Nitko ti ga ne može uljepšati. Nitko ga ne može ispraviti ni zakrpati. Nitko ga ne može živjeti umjesto tebe.

Snosiš odgovornost za svoju dušu i svoje vrijeme na ovoj planeti. Neki to nikada ne prihvate… prožive i dožive i sto godina, ali su i dalje nezreli. Zbog toga su godine samo broj, a neka djeca zrelija i jača od odraslih…

Ne postoje pravila. Ne postoje uputstva za život. Nema lakšeg puta i jednostavnog načina… nema instant rješenja. Ono jednostavno ne postoji. Jedini put je onaj u kome uistinu osjećaš i slaviš – sebe. Onaj u kojem uistinu živiš – sebe. Sve ostalo je zavaravanje. Iluzija uma koji vidi ono što želi vidjeti.

I dok god je tako, nećeš spoznati sreću. A ona je… za svakoga nešto drugo. 🙂

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Neki baner