Život

Memento mori…

“Bliže mi je…osjećam da mi je bliže. Nešto se dešava!’ – pomislio sam i zažmurio.
Otvorio sam oči i našao se u bolnici. Spavala je, činilo se bezbrižno, ali nije bilo tako. Osjećala je bol, ogromnu bol.
U stomaku sam osjećao kao da mi je užaren mač unutra i još ga neko okreće.
U sobi nije bilo nikog osim nje…medicinskih sestara, doktora, nikog.
Hvatala me panika.
Bila je blijeda. Oko očiju su joj bili tamni kolutovi, tamni kao noć. U obrazima nije bilo boje. Kosa je izgubila sjaj i bila je rijetka. Usne su joj bile skoro bijele.
Osjećao sam njenu bol i nisam mogao ništa da uradim. Nisam smio ništa da uradim.
Odjednom, aparati na koje je bila priključena, su poludjeli. Počeli su pištati nekontrolisano, ali i pored te nesnosne buke, ona se nije budila.
Prvo je utrčala majka. Vrisnula je refleksno i pritrčala krevetu. Uhvatila je djevojčicu za ruku, i kao da će joj ova odgovoriti, upitala “Šta ti je?”.
Djevojčica uopšte nije reagovala.
Onda sam osjetio strah. Ogroman i bolan strah. Shvatio sam da je majčin. Okrenula se na peti i istrčala u hodnik.
“Upomoć, dijete mi umire??!!!”- čuo sam vapaj iz hodnika.
U sledećoj minuti, u sobu je ušao doktor i dvije medicinske sestre.
Za njima je ušla i majka, ali nju su istjerali iz sobe.
Čuo sam njen plač iz hodnika i osjetio sam njenu bol. Za sve vijekove koje postojim, takvu bol nisam osjetio. Doktor je bio brz. Sestre su slijepo slušale svako naredjenje. Njihovo uzbudjenje je paralo zrak u sobi.

“Dragi Bože, molim te ne uzimaj mi je. Molim te. Sve ću uraditi, samo mi je ne uzimaj….”- majka se molila u hodniku, čuo sam svaku suzu sto joj je skliznula sa lica. Srce joj se cijepalo na komade. Bio sam siguran, nema veće boli od majčine.
Posmatrajući nju, skoro da nisam ni primjetio da su se aparati utišali. Doktor je izašao iz sobe, a majka je poskočila sa stolice kao da je užarena.
“Stabilizovali smo je. Stanje je ozbiljno, ali je van životne opasnosti za sad. Budna je, ali bunca…možete ući.” – rekao je doktor, bez puno nade u glasu, ali majci je to bilo dovoljno.
Ušla je u sobu, polako, i kad je vidjela otvorene oči kod djevojčice, odahnula je.
Prišla je krevetu i sjela, i uhvatila djevojčicu za ruku.
“Kako si, dušo?”- upitala je nježnim glasom.
“Medo je pobjegao, mama. Ganjala sam ga….i pobjegao je. Nisam uspjela da ga uhvatim. Zašto moj medo bježi od mene, mama?”
Majka je udarila u plač i ustala. Okrenula se od djevojčice, udahnula duboko i obrisala suze.
Ponovo je sjela kraj nje i rekla: “Ne bježi on od tebe mila, samo hoće da se igra…”- ne znajući šta da odgovori.
“Hoćemo li ići na sladoled, majko? Molim te, ručala sam danas?”- probola je majku pravo kroz srce. Nije mogla da izdrži, ustala je, okrenula se i počela da jeca. ‘Bože, molim te, spasi je….’- pomolila se još jednom.
Djevojčica je polako, onako izmorena, počela padati u san.
“Nemoj majko da plačeš… i kad odem, gledaću te sa neba svako veče.”- izgovorila je kroz san, kao da je potpuno svjesna.

 Nastaviće se….

Nevena

[email protected]

Komentari

Neki baner