Život

Zaručnički prsten…

Probudivši se vidjela je njega kako sjedi pored njenog bolničkog kreveta…
– Što se dogodilo?, pitala ga je.
– Krv ti je krenula niz nosnice, i pala si u nesvijest. Znaš, rekli su da ti se stanje pogoršalo… Oprosti ako sam ti izazvao šok rekavši ono!
– Što? Ma…
– Nisam bio ok i nisam imao hrabrosti doći pred tebe, ali to ne znači da mi nisi nedostajala! Falila si mi svaki sekund. Samo mi je trebalo vremena da se sastavim i prihvatim novonastalu situaciju.
– U redu je. Molim te, hoćeš me odvesti doma?
– Za tebe je bolje da ostaneš neko vrijeme ovdje.
– Ne, želim kući! Imam planove…
– Prvo, na popis svojih planova stavi brigu o zdravlju, a onda sve ostalo.
– Ti ne shvaćaš. Nemam vremena da ga gubim ležeći ovdje. Hoću, hoću da…molim te odvedi me kući!
– U redu! Ako toliko inzistiraš…
Krenuli su kući. Tišina je vladala dok su se vozili. Ona je gledala u nebo, a on bi povremeno bacio pogled na nju. Kada su stigli, produžila je u sobu te nastavila pripremati sve za putovanje.
– Gdje ćeš?, prišuljao joj se s leđa, a ona se trznula…
– Ondje gdje sam htjela oduvijek otići s tobom.
– Na jezero? Sama??
– Da! Rezervirala sam malu kolibu u šumi tik uz jezero. Treba mi sviježeg zraka, priroda i mir. Moram dovršiti započeto, za kraj…
– Mogu s tobom?
– Ne! Sama ću. Ti prije nikada nisi mogao, a sada odjednom želiš da ideš? – ne žali me tako ti svega! Zadnje što od tebe tražim je sažaljenje. I ovo što si sada se pojavio, nisi trebao!
– Pa, rekao sam ti razlog…
– Prestani!!! Dosta mi je tvojih izgovora i laži! Idi…samo idi!
– Znam da su riječi ponekad suvišne, ali zaista mi je žao… Želim biti uz tebe!
– Ja ne želim nikoga uz sebe! Bit ću dobro i sama i kada sam bila s tobom osjećala sam se usamljeno!!
– Volim te!
– Ako me voliš, kako kažeš, onda odlazi od mene, jer ja ti nemam više što za ponuditi!
– Prestani! Slušaj me, otići ću kući na dva dana, čekaj me, a onda idemo skupa, OK?
15281101_678528112317316_475399037_n
Bila je puna gorčine i sijevalo joj je iz očiju. Bez obzira na bolest nije podnosila nepravdu, a on je bio nepravedan prema njoj…
Muka joj je više od toga da on misli da ima kontrolu nad njom.
Par trenutaka je razmišljala, a zatim je ublažila izraz lica i nasmjesila se rekavši mu da će čekati dok se on ne vrati.
Prišao joj je, zagrlio ju, poljubio i izgovorio ‘Hvala ti ljubavi!’, a njoj su te riječi bile jednake ubodu noža u srce jer je duboko u sebi znala da ju ne voli.
Počeo joj se gaditi i jedva je čekala da ode.
Kada je otisao, uzela je kofer, sjela u auto i odvdzla se na  potpuno drugačije mjesto, mjesto gdje je on nikada neće pronaći…
On se za dva dana vratio pokucavši na vrata koja nitko nije otvarao.
U ruci je držao buket crvenih ruža dok je izvlačio iz džepa od kaputa malu kutijicu sa zaručničkim prstenom koji joj neće uspjeti staviti na ruku. Nikada.
Ona je bila u maloj kolibicu uz jezero, ali na potpuno nepoznatom mjestu i nitko nije znao gdje se nalazi. Završavala je knjigu o njima, knjigu u kojoj je opisala svoju ljubav prema njemu do najsitnijih detalja.
Knjigu, koja će ga vječno podsjećati na to da je prekasno se pojavio.
Knjigu, koja će biti sjećanje na nju.
Divlji Anđeo

Komentari

Neki baner