Život

Memento Mori…

Soba je bila puna balona. Gotovo da je neko mogao nazvati i lijepom. Sa lijeve strane kreveta bilo je i par buketa cvijeća. Bilo je tamno, jer su roletne bile spuštene da joj ne smeta svjetlost dok spava. Okititi bolničku sobu mi je izgledalo tako ironično. I bezveze. Ona se bori za život, a oni slave njen rodjendan. Nema smisla.

Izgledala je iscrpljena. Bila je previše blijeda. Kolutovi oko očiju su bili previše tamni. Sve je već odavno bilo previše za nju. Nije više ni ličila na sebe. Prije samo 4 dana bila je vesela, razdragana djevojčica, srebrne kose i rumenih obraza. Skakutala je okolo, pravila piruete po sobi i maštala o školi. Sad je vezana za krevet, izmučena i umorna i za razliku od svih oko nje, svjesna onog što slijedi. I u skladu s tim, okružena balonima i cvijećem.

Malo je prerano za cvijeće, pomislio sam. Mislio sam da bi ja trebao da razumijem sve. Mogu da osjetim ono što drugi osjećaju, mogu da im uđem u glavu. Logično bi bilo da onda sve i shvatam. Ali nju nisam mogao. Kako je tako mirna? Kako može da razumije, pobogu, ima samo 5 godina. Dobro, sad već 6, ali svejedno.

hospital-834152_960_720

Trgnuo me iz misli njen prelazak iz sna u javu. I to je radila usporeno, kao da joj se više ne da. Čekao sam da otvori oči. Zanimalo me koje su sad boje. Heh, sive. Više nemaju ni boju. Pogledala je po sobi, bez reakcije. Dijete od 6 godina bi se obradovalo balonima, cvijeću, svom rodjendanu, zar ne? Ona nije imala nikakvu reakciju.  Malo se namrštila dok se pridizala u sjedeći položaj i to je bila jedina promjena na njenom malom, blijedom licu. Pritisnula je neko dugme pored kreveta i u sledećih nekoliko sekundi, u sobu je ušla majka.

“Kako si dušo?”- razdragano je rekla, vjerovatno u skladu sa danjašnjim danom. Nije sačekala odgovor, već je samo nastavila.

“Pozvala sam ti drugarice, doćiće i tetka i tetak sa malim Sergejem, tata je već krenuo s posla, a imamo i veliku tortu….”, nije se gasila.

“Majko, ne želim zabavu.”- u jednom dahu je izgovorila prekinuvši majku u pola rečenice.

“Ali zašto dušo, pa rodjendan ti je?”- sva u čudu i pomalo razočarana majka je upita.

“Mama, ja…..ja znam šta će mi se desiti. Idem kod bake i deke, a i neko me čeka da me odvede kod njih. Znam da neću ići u školu. Nemam vremena za to. Voljela bi da imam. Neću da ti budeš tužna. Neću ni tata da bude tužan. Želim da budete sretni. Kao ja. Ja sam sretna što sam vas upoznala. I što sam upoznala sve koje znam. Nemojte da žalite kad odem, jer ću ja stalno biti sa vama…”- riječ po riječ je polako izgovarala kao da je davala majci vremena da sve dobro shvati. “I molim te mama, nemoj da mi praviš žurku za rodjendan. Svi će biti tužni a smijaće se na silu. Ne želim to. Samo ti, tata i ja, može?”.

“Može zlato…”- sa knedlom u grlu izgovorila je majka.

Nije bila tužna, provjerio sam. Bila je zahvalna svojoj kćerki, na tom daru od Boga. Samo nije bila spremna, da taj dar vrati.

Nevena

[email protected]

Komentari

Neki baner