Život

Pavle 3…

Zimski dani su postajali sve kraći, a noći su bile sve duže. Daleko prije zadnjeg zvona, svi su bili u kući i uz svijetlo svijeće molili, pleli, ili slušali radio. Manda nije imala radio, pa je zato Pavlu pripovijedala sve one priče koje je čula ili je nekada i sama izmišljala. Pavle samo šutio i slušao, dok je u ćošku kuće pravio razne sitnice od trske. Zahvaljujući Pavlovoj ruci, Manda je imala najljepše korpe, korpice, vaze za suho cvijeće i mnoge druge potrepštine koje su joj ili zaista trebale, ili koje nikada nije koristila. Započe Manda pričati o Likinoj Anđi i kako se lijepo udala te kako joj je muž dobar i posve predan braku i obitelji.

„Ali moj Pavle, nije ti ga to bilo uvik tako. Anđa se rodila i pri porodu ona luda Raičuša slomi joj prst. Tuga i jad. Ne moreš ditetu napraviti prst jer bi ga ta količina boli ubila, a malu boli i bez pravljenja. Sedamnaest dana dite samo plakalo i na jedvite jade mater bi je podojila. Mislili smo da misec dana neće dočekati. U ‘no vrime bio neki sajam u Mostaru i navalio svit ko lud da ide gledati. Ovim selom prošlo više ljudi da ni najstariji nisu upamtili toliki broj. Tako naišo i jedan Duvnjak Rudan. Stao da se okripi i baš nabaso na njiovu kuću. Upita on za dite, a mater joj samo briznu u plač.

– A Bog te pomogao, ne nasidaj mi na muku. Slomio se ditetu palac pri porodu i evo sedamnaesti dan mala ne pristje plakati. Sama ne znam šta ću.

– Daj ti dite vamo, reče taj Duvnjak.

Uzeo on sine Pavle onaj prst i sve nešto gleda, vrti, a ona mala sve jače i jače plače. Mater joj bila za poluditi. Kad odjednom stade dite sa plačem i zaspi. Skoči joj mater misleći da je dite umrlo i poče na onoga čovika galamiti, vrištati, a on joj samo reče da pusti i da dite spava. Spavala mala jadnica tri dana, a vazda joj stavljali ogledalo isprid usta da vide diše li. Nakon tri dana probudi se i ko da ništa nije bilo. Savija onaj prst, a mater joj sto puta blagoslovi Duvnjaka i zafali Bogu što ga posla u njihovu kuću.“

Pavle to slušao i suza mu poteče niz lice. Bio Pavle momčić od emocija i to bijaše Mandi drago. Taj seoski svijet je bio zatucan u svome neznanju i uvijek više gledao miraz nego ženu. Žena bila i metla i perača.

– „Pavle, Pavle će biti pravi čovik ako se ikada oženi“, tvrdila je Manda.

Zima je već odavno bila izašla, Manda i Pavle odradili sve potrebno da dočekaju iduću, a taj lipanj bio najgori od svih.

Zemlja je tih godina bila u veliku strahu. Prvo započeli Balkanski ratovi koji su nagovijestili onaj gori, svjetskih razmjera. Ne uhvatiše Balkanski ratovi velika maha u ovom selu i stalno Manda zahvaljivala Bogu na tome, ali dođe i ta 1914 i baš na dan kada Pavle napuni 20 godina ubi Gavrilo Princip Franju Ferdinanda. Najavi Hasburška monarhija rat Srbiji i sve zemlje Balkana bijahu uvučene. Nikoga nije mimoišao poziv cara Franje Josipa I, pa tako ne mimoiđe ni Pavla.

Plakala Manda kao kišna godina.

– „Pa ljudi dragi, ovaj momak ne govori, kako ćete mu nešto narediti?“  vapila Manda i molila za smilovanje, ali ne bijaše pomoći.

Tu večer odvedoše sve sposobne muškarce iz sela. Više od pola ih se nikada nije vratilo.

Nastavlja se….

Kupid

[email protected]

 

 

Komentari

Neki baner