Tridesete

Van vlastitih granica…

Ne razumijem ljude koji ne znaju biti svoji, sa svim svojim vrlinama i manama. Ne znaju se nositi sa svojom kožom. Ne znaju se smijati sami sebi, opustiti se i zezati. Znaju samo prigovarati, čekati kad će nekoga zaskočiti da mu zaprijete prstom i onom poznatom: – Aha jesam ti rek’o?! Uživaju u tuđim nevoljama, kao da se njima hrane. Diže ih tuđi problem, misle da su uvijek u pravu i gledaju kako nešto što je na prvu dobro, iskopirati do u detalje. Ne razumijem ljude koji ne znaju naprosto normalno živjeti…

Što to znači? Normalno živjeti? Znači osjećati se ugodno u svojoj koži, okružiti se pozitivnim, dragim ljudima, započeti i završavati dan s osmjehom, naučiti se nositi s nevoljama i prihvatiti da ih uvijek ima… i da su one izazovi koje život stavlja pred nas. I da je ljepota života baš u tome… našoj sposobnosti da se nosimo s njim i njegovim zavrzlamama.

Kakva sam osobno? Hmm da razmislim… Hajdemo to reći ovako…

Koliko god da je netko loš prema meni, ja mu neću uzvraćati istom mjerom. Nije bez veze Isus rekao: – “Okreni mu i drugi obraz.” nisi time manje faca. O ne. Ako okreneš drugi obraz, tu završava priča. Ako uzvratiš udarac, on ga uzvraća tebi i tako u krug. Problematika nikad ne završava. Tu ne vrijedi ona – Show must go on. Tu, taj show treba završiti. Pustiš da te izlupa, okreneš se, odeš i gledaš kako dalje lupa po zraku, dok se toliko ne zanese u svojoj ludosti, pa opadne na nos… i svi shvate zašto si ti u onom trenutku odabrao drugi smjer.

Takva sam i ja. Iako doduše znam imati kratki fitilj, ali me to rijetko dovelo tamo gdje sam htjela biti, pa sam se zbog toga zaustavila i počela učiti na vlastitim greškama. Sad kad se prisjetim nekih situacija iz svog života, pomislim kako sam trebala drugačije reagirati, tj. zapravo, ne reagirati. Izostanak reakcije je poruka za sebe.

Volim biti svoja. Iako moj karakter mnogima teško sjeda. Ali ponosna sam na svoju upornost. Ona me dovela do toga, da sam istražila stvari kojih se većina ljudi boji, išla van svojih granica – milijun puta i opet ću. Ta upornost okružila me ljudima koje inače nikada, nikako i nigdje ne bih imala prilike sresti. Upornost mi je dovela prijatelje, pustolovine, izazove i smijeh. Ponekad suze i stres… ali u usporedbi s onim dobrim, oni postaju neznatni.

Upornost kao najveća mana i vrlina, oblikovala me kao osobu. Često strašljiva djevojčica u liku mlade žene, otišla je mnogo dalje, no što je ikada sanjala da bi mogla.

Nisam samo istraživala svjetove, stvorila sam vlastite – iz ničeg. Nikada se nisam priklanjala stranama, nikada za nikoga lobirala. Uvijek sam imala stav – svoj i samo svoj. Gradeći svoje svjetove, koliko god da je bilo teško, nisam nikada napustila brod kada bi počeo tonuti. Ljutila sam se, inatila, prkosila, svadila, ali uvijek ostajala čistog srca i nastavljala dalje, čak i kad je to značilo ići protiv cijelog svemira.

Danas je svemir moj saveznik, kao duh u svjetiljci – protrljam ju, zaželim želju i puf, uz vjeru i rad, ona se ostvari… na veselje dragih ljudi oko mene. 

Znam da je to teško. Ostati uz bok svojih stavova i želja kada sa svih strana lupaju olujni vjetrovi. Teško je. Lakše je pokupiti se, prikloniti nekome tko je već nešto izgradio i tamo obitavati u sjeni njegove krošnje. Lakše je. Nema izazova, nema vjetrova, voda je uvijek mirna, sja sunce… noću zvijezde blistaju. Ali to je dosadno. Barem meni. Nisam osoba koja može stajati u sjeni i zadovoljiti se tuđim mrvicama. Ni u životu, ni u poslu, ni u ljubavi, ni u prijateljstvu… sve ili ništa. Samostalno, uz bok vjetrovima. I s velikim srednjim prstom, u obliku osmjeha, onima s početka priče… onima koji vrebaju iz sigurnosti tuđe hladovine.

Onima koji nikad neće ići van granica, da bi istinski spoznali sami sebe.

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Neki baner