Let iz bajke
Život

Sasvim osobno…

Nisam savršena, zapravo mrzim tu riječ. Mislim da savršenstvo ne postoji ako nisi C. Ronaldo. No, čini mi se da u posljednje vrijeme nije ni on. Uvijek pokušavam biti hladne glave, tako mi je lakše, no čak ni to ne uspijevam. Moji posljednji tekstovi mi izgledaju grozno.

Odlučila sam danas pisati ono što osjećam ovih dana. Mislim da premalo to radimo. Znaš ono – kažemo što osjećamo. Previše smo se svi udaljili. Trčimo za nekom srećom, nekim novcem, a život i sitnice ne vidimo. Ne vidimo ništa. Sve nam je servirano, ali ne, mi čekamo neko savršenstvo, neki novac. I normalno onda da se svi razočaraju i da je sve više nesretnih lica. Ponekad sam samo slaba. Znaš!? Ponekad bi samo jastuk, šalicu vruće kave i mira. Doduše, tada bi najviše jedan jaki čvrsti zagrljaj i jedno srčano “Sve će biti dobro mala, znaš…”.

Ljudi me rijetko viđaju slabu, ne volim pričati o tim stvarima. Radije stavim jedan osmijeh i pričam da sam sretna i da mi je sve sjajno. Pitam se što bi osmogodišnja ja rekla o meni. Kada sam bila klinka zamišljala sam sve jednostavnije, čak i ljude. Šteta što je stvarnost kaotična, a ljudi rijetki. Znaš, nikada više zemljana, a manje ljudi.

Svi nešto glume, nešto kupuju, neki interes u svemu gledaju i uporno zaboravljaju da nije život samo ovdje. Boje li se što ih čeka na nekom drugom mjestu? Do kada planiraju viriti u tuđe živote i petljati se svagdje, dok im život stoji na semaforu? Do kada misle veseliti se više tuđoj nesreći umjesto svojoj sreći?

Što je danas sa svima? Gdje su oni ljudi kakve sam gledala kao dijete i stajala iza njih? Jesam, razočarana sam. U svijet, u ljude, u život. Sve manje vjerujem ljudima i sve više ulazim u moj mali zatvoreni svijet. Uzmem kemijsku, teku i pišem.  Pišem o svijetu kakvog sanjam, kakvog želim. Nije da sam odustala od svega. Ne odustajem ti ja lako. Samo se malo sklonim u stranu i zatvorim oči. Kasnije opet pokušam. Najčešće uspijem.

Nisam ja samo nesretna, ne brini. Često sam sretna. Ma samo jedna sitnica, gesta, lijepa riječ izbriše sve ono tmurno i oblačno oko mene. Volim sitnice, ma obožavam. Meni ti je jedan osmijeh nešto što vrati rozu boju i sunce. Obavezno postanem razdragano dijete kojem nije bed skakati po lokvici nastalom od jutrašnje kiše. Ja ti obožavam toplu dekicu, ljubavni film i šalicu kakaa. Ja ti obožavam kućna druženja, dugo noćno ispijanje kave i zezanje s društvom. Ma volim i šetati gradom, dok svako malo kušamo kuhano vino. Slatko mi je dobit čokoladu tek tako i poruku koju ne očekujem. Sretnom me čini nenadani izlazak i obična rečenica poput “Hej, kako si, nismo se odavno čuli…”.

Neću ti sada reći da prezirem luksuz, ali meni je sve super.

Kažem ti, obična sam, inspiraciju dobijam u ljudima koje sretnem u prolazu. Mogu je naći u izgubljenoj zraci sunca koja je zalutala nad plahtu i natjerala me van iz kreveta. Inspiraciju pronađem u dečku koji je pustio u red ispred sebe onu mamu s djetetom ili u dečku koji mi je pridržao vrata pekare, dok sam mu sva zbunjena poklonila još zbunjeniji osmijeh i ono smotano “Joj, hvala!”.

Vidiš, nisam uopće savršena, niti težim tome. Soba mi je rijetko složena kao apoteka, skoro nikada.. Možda tri puta godišnje. Ponekad brojim na prste kako bi bila baš sigurna da je rezultat točan. Ne znam dobro nalakirati nokte, obavezno se isprljam. Skoro svaku košulju isprljam puderom dok je skidam. Jednom sam stavila umjetne nokte, trajali su, pazi ovo, tri dana. Više je Grdović trijezan. Ne znam plesati i totalno sam ukočena na svadbama. Mogu cijelu noć sjediti kao prosječni šezesetpetogodišnjak. Obavezno pokvarim patent na torbicama, uvijek sam prehlađena kada ne bih trebala biti. Skoro sve pjesme pogrešno pjevam godinama. Jednom sam se razbila u školi pred punim hodnikom, od svih ljudi samo ja. Jedina sam osoba koja je u torbici pronašla bademe, ali i dalje nemam pojma od kud mi.

Eto, takvu djevojku čitaš ponedjeljkom. Jesi sigurna da želiš i dalje? 🙂

Do idućeg tipkanja…

Coolerica

Josipa Milas

[email protected]

Komentari

Neki baner