Život

Alpe i još ponešto…

Došlo je vrijeme da nastavimo s ovom kolumnom putopisa. A vala i da se maknemno iz Italije, koliko god lijepa bila. Neki dan su me sjećanja vratila na moje prvo „pravo“ putovanje. Nisu ona prije bila kriva, no, većinom nisu bila izvan govornog područja gdje ne moram koristiti čak ni engleski, a još uz to na onim glavnim su, budući da sam bio veoma mlad, bili prisutni i profesori. Ko još to može smatrati putovanjem? Tada me je život, iznenada, odveo na nekoliko sedmica u Tirol, Austriju. Uzbuđenje, adrenalin, otkirivanje nečega novog, upoznavanje svijeta daleko drugačijeg od onoga na kakav sam naučio na brdovitom Balkanu.

Bus do Zagreba, zatim „beskonačno“ duga vožnja do Innsbrucka su prošli u iščekivanju. Da li od umora ili od uzbuđenja, ne pamtim previše detalja vezanih za sam dolazak, izlazak na željezničkoj stanici, taxi, smještaj. Sjećam se doduše da je stanica, barem u odnosu na ove na koje sam navikao, više ličila na kakav moderni tržni centar. To je bio prvi šok po dolasku.

Prespavao sam i relativno rano izašao ispred na jutarnju kaficu. Gledao sam u masivni planinski lanac i osjećao se tako malim. Tu su, činilo se svega par metara ispred mene, stajale Alpe. Alpe koje sam gledao na televiziji, Alpe koje kriju toliko toga, Alpe gdje ljudi skijaju ili još važnije, skaču na skijama – inače, jedan od mojih omiljenih sportova pored fudbala. Masivni planinski lanac, čiji su vrhovi u tom momentu bili sakriveni oblacima, kao da se trudio da pokaže svu svoju moć u tom momentu. I pokazivao je. U tom momentu sam postao svjestan da se u drugoj polovini sedmog mjeseca tresem od hladnoće. Da, istina, rano jutro je, no, u rodnom Sarajevu je sada već vruće. A ja sam skoknuo gore do sobe po jaknu, pa opet sišao dole. U dolazećim danima ću shvatiti da se jakna i ne može skinuti prije nego zvona otkucaju podne. Većinom ne, rijetki su dani kada je to moguće.

Nakon kafe došao je red na doručak i ostale formalnosti, a nedugo zatim pojavila se Darinka, penzionisana profesorica slavistike i moj domaćin u glavnom gradu Tirola. Taj prvi dan boravka bio je predviđen za prvo upoznavanje s malim austrijskim gradom. I dan danas se sjećam svog čuđenja perfektno uređenom gradskom prevozu, ulicama bez smeća, elektornskoj opremi na stanicama, autobusima i tramvajima koji nisu išarani i uništeni. Općenito, sjećam se čuđenja gradu bez tragova vandala. No, ne bih o tome dalje, za tu je temu svakako potreban daleko duži tekst od ovoga.

Innsbruck, na prvi pogled, ne nudi ništa spektakularno. Mali stari grad sa tzv. „Zlatnim krovom“ koji je i najveća znamenitost grada, ugodna domaća atmosfera, nekoliko tornjeva u tom starom dijelu i katedrala koja se nadvila nad istorijski centar grada nekako zaštitinčki. Sa turističkog aspekta, spomenuti krov i katedrala predstavljaju najzanimljivije tačke kao i nešto udaljenija trijumfalna kapija. Dok hodate ovim gradićem, istovremeno mirnim i živopisnim, do vas dopiru mirisi većnim lokalne kuhinje uz tek pokoji egzotični s nekog drugog kraja svijeta. Dobro, ima tu i ovih lanaca komercijalnih, no njih već svi znamo, zar ne?

Nastavljam dalje istraživanje, upoznajem kulturu. Jedan aspekt se posebno istakao – onaj vozački. Nije mi dugo trebalo da vidim da sam, kao pješak, veoma siguran u ovom gradu. Hodajući tako kroz ulice gledao sam na sve strane, upijao razne detalje, ljude koji prolaze, objekte pored kojih prolazim, vozila gradskog prevoza. Odjednom, pred očima naziv “Bergisel”. Poznato mi je to odnekud, zaista. Momentalno sam se sjetio da je to službeno ime skakaonice, jednog od zimskih sportskih terena koji se nalaze bukvalno u samom gradu koji je, već ste mogli zaključiti, ako i ne znate odranije, popularni zimski centar. Pogađate da sam sjeo u prvi sljedeći tramvaj koji je vozio u pravcu Bergisela.

Ne pretjerano duga vožnja dovela me do posljednje stanice. Uslijedilo je malo pentranja uzbrdo i eto me. Veoma brzo sam se našao na velebnom, tada tek renoviranom zdanju. Polako su u mislima nadolazile slike iz djetinjstva kada sam bez ijednog treptaja gledao sve te skokove i ljude koji su skakali jedan za drugim. A sada sam stajao tu i divio se ljudskoj hrabrosti, mašti, ludosti i ko zna čemu sve ne. Popeo sam se i na sam vrh skakaonice odakle se pruža zaista prelijepa panorama Innsbrucka. Nakon uživanja u pogledu, nekako nerado, silazim prema dole i odlazim na „zasluženi“ odmor. Ne moram se žuriti, slijedi još mnogo dana i noći u ovom alspkom gradiću.

Dolazeće dane iskoristio sam za posjete lokalnim muzejima, kao i podrobnije istraživanje svakog kutka Innsbrucka. Jedna od stvari koje bih definitivno preporučio svakome koga put nanese gore je AlpenZoo. Naziv, vjerujem, dovoljno govori, a radi se o zoološkom vrtu u kojem se nalaze životinje karakeristične isključivo za Alpe i okolna područja. I dalje mi nije jasno kako orao ne odleti negdje, daleko, iz poluotvorenog kaveza. Izgleda da se osjeća kao kod kuće.

     Dani i sedmice u Innsbrucku protekle su veoma brzo. Daleko brže nego što sam očekivao. Početak puta prema kući izazvao je pomiješane osjećaje. S jedne strane radost, što nakon dosta dugog puta napokon idem kući, i s druge strane neku nelagodu, da ne kažem tugu, što napuštam mjesto koje će zauvijek ostati u sjećanju i buditi samo lijepe uspomene.

I dan danas, kada se sjetim tog putovanja jedno znam – vratit ću se gore. Ali Innsbruck tada neće biti okupan suncem, već snijegom. I Alpe će, dok budem uživao u skokovima, pokazati svu svoju moć u njima najdražem dobu i natjerati me da se zagrijem nečim. Kobasicama, pivom, kuhanim vinom.

Igor

 [email protected]

Komentari

Neki baner