Život

Bi mogli da mogu?

Odem u “Dom za stara i iznemogla lica” poslovno, ali nekako i zov srca proradi. Valjda je to negdje i prirodno. Nalazim u svakom djedici pokret ruku svoga dede, dok uzima fildžan kafe, pa se dozovem. Svaka kapa francuzica me podsjeti na nekolike njegovih koje je volio nositi. Mnogo je toga što me podsjetilo na njega i koliko mi je značio.

Nekako mi se naziv ustanove tih djetinjih bića ne dopada.”Para” mi uši. Zašto su iznemogla, kad su mogli iznijeti život, rad, stvaralaštvo na svojim leđima, da bi došli tu, da se nazovu iznemoglima. Neko je rekao jednu iskrenu “Starci su dvaput djeca”. I tačno je tako. Kao kad se mala djeca razvesele veseloj, zvučnoj i šarenoj igrački i činjenici da se igrate s njima i ponašate u skladu s njihovim željama i zapovijedima. Doživim da neko, meni neznan potpuno, zahvali se u nekoliko navrata što sam porazgovarala s njim, što sam dodala kafu, mandarinu, bosanski lokum. I saslušala njegovu životnu priču u nekoliko redova. Pitam dedu, vrlo urednog, uglađenog i namirisanog da li mu dođu djeca. Odgovara “ Nemam djece. Nismo supruga i ja imali djecu. Ali nema veze. Evo moj drug (pokazuje na gospodina pored sebe) ima sina i kćerku, kćerka mu živi u Austriji, sin ovdje u Mostaru. Sin ga posjetio prije 4 godine posljednji put, a kćerka prije 6. Možda je i bolje što svoje djece nemam.” Gospodin kojeg djeca ne posjećuju nije dodao ništa. Samo oborio pogled u pod. Ja nisam znala šta dodati.

Toliko je čudnih, bolnih, ljudskih sudbina koje dovedu čovjeka u stanje duboke zapitanosti. Možda je nekada bolje da neke istine ne znamo. Jer nemamo nikakve koristi od toga što ih znamo. Samo višesatnu bol, očajanje i osjećaj neprijatnosti što smo pod istim nebom s takvima, koji mirno spavaju. Dok mu roditelj nosi etiketu “iznemoglog”.

Etikete ti prišiju, htio ti to ili ne htio.

Amela

 

Komentari

Neki baner