Život

Vodopad tuge…

Nekada davno je lijepo pisala. I veoma često. 

Nekada je bila sretna u postojanosti djevojčice koja je voljela. Jako. Nekada je ta djevojčica sve svoje snove stavljala na papir i čuvala. Stavljala je i sve one situacije koje su je boljela, pa ih palila. Plamen bi gladno gutao njena slova i uništavao sve. Voljela je gledati kako taj papir gori. Voljela je moć plamena jer se, dok bi napisane riječi gorjele, njen bol oslobađao. Osjetila bi vrelinu plamena u sebi, osjetila bi kako spaljuje rane. Ožiljci bi uvijek ostajali. Pepeo, koji bi vatra ostavila iza sebe, davala je vjetru. Vjetar se igrao s njim. Uvijek bi joj se nasmješio i bio sretan. Zahvaljivao bi joj, grlio bi ju i plesao oko nje dok bi tamnosmeđi pramenovi njene kose pratili njegovu melodiju. 

Onda je djevojčica odrasla. Izmišljeni dvorac ljubavi se srušio, a djevojčica postala uvijek nasmijana djevojka. Iza osmjeha je skrivala sve što joj se dešava, a što ne želi da neko drugi zna. Pa ni papir. A takvih stvari je bilo sve više. Ožiljci su idalje bili tu. Svježi. Bolni.

Kako je vrijeme prolazilo, pero je sve manje bilo u njenoj ruci. Fancy papiri i rokovnici su tonuli sve dublje u fioku. Uvečer, kada ne bi mogla zaspati, često bi ih čula kako je dozivaju. Tiho jecajući traže da ih uzme u ruke, da perom nježno mazi listove ispisujući riječi koje su u njoj tinjale. No, uglavnom bi ih ignorisala. U rijetkim prilikama bi ih izvukla, obrisala prašinu s njih te čitala svoje maštarije. Često bi joj izmamile pokoju suzu koja bi skliznula niz obraz. Čim bi osjetila vrelinu iste, prestajala bi. Čemu plakati za nečim što je prošlo? 

Sve više je čitala “stručne” knjige, izlazila i stapala se s masom kako bi riječi u njenoj glavi utihnule. Nije željela pisati. Nije željela ostavljati pisane tragove svojih osjećaja. S vremenom ih je naučila kontrolisati ili naprosto ignorisati. Kako god, dugo ih nije čula. 

Nakon dugih osam godina, jedna posebna duša zatraži od nje da ponovo piše. Eto, čisto da joj udovolji napisa Bajku za njega. U tim riječima je bila sadržana historija njenih osjećaja i mašte. I gle čuda, nijedna je ne zaboli. Nijedna riječ joj ne izazva suze na lice. Ohrabri se i nastavi. Mjesecima poslije, vodopadi riječi su tekli iz nje. Priča za pričom se nizala.

I onda sve stade. Riječi presušiše. Tada shvati da ona zna pisati samo srcem. Kad je srce sretno, bilo koja tema je dobra. Mašta uspije ispisati sve. Hiljadu različitih boja kojima je obojena, proizvede hiljade različitih ideja. Ako je srce tužno, iz nje teku samo riječi bola.

Tuga pretočena u riječi srce cijepa više nego kada se o njoj ćuti. Ispisane riječi izazivaju još veću tugu. Bol je valjda postojanija kada se prizna. A najveća je kada se ispiše.

I tako, ona opet presta pisati. Novu fancy svesku pospremi u onu fioku. Jednom će sigurno opet ugledati svjetlost sunca, ali ne tako skoro.

Do tada, gužva će utišati misli.

Čuvar riznice

Komentari

Neki baner