Život

Sama…

Ruka u ruci. Zatvoren krug. Zajedno. Sama. Moj krug je odavno zatvoren. Samo ovog puta mojim rukama. Podsjetnik sebi: „Drži se čvrsto, jer drugi neće. Tu su dok ih držiš, ako ti stisak popusti neće oni jače uhvatiti, navikli su da ti držiš. Ako popustiš, ostaješ sama.”

Upoznajem se iznova. Ne znam tko sam ni tko bi trebala biti. Kako se osjećati i što je okey. Ne funkcioniram u kutijama, ne pronalazim ni jednu gdje pripadam. Da li bi uopće trebala naći „svoju” kutiju?

Tko si? Tko želiš biti? Ne znam. Ja sam ja. Nekih dana malo više, nekih malo manje. Ne znam kako više biti ja. Na sredini sam, stalno balansirajući s tuđom srećom. Nikad ja, uvijek svi. I dalje nisu sretni. Jedne razveselim, a istim tim postupkom druge rastužim. A ni nisam još uzela u obzir svoje želje, veselje, život. Samo sam tu. Čekam da prođe, ni ne znam što treba proći. Ona moja rečenica: „Proći će…” Već se toliko izlizala da neka slova nedostaju. Isto je i s onom: „Bit će bolje.”

Kada? Kada to prolazi? Kada postaje bolje? Kada je to kad prođe vrijeme? Kada je to kada smo svi sretni bez da jedni druge rastužujemo? Kada dođe to što prođe?

Da li se sjećaš kako je to biti sretna i da to traje? Da li sreća nestaje odrastanjem? Prije su svi dani bili sretni, s malim tužnim minutama. Danas je obrnuto – sreća dolazi na par minuta u danu. Zašto? Ne prepoznajem se više, a tako bi se voljela poznavati, biti ona ja koju volim. Koja zna. Koja je sigurna. Koja je tu. Želim sebe tu. Nisam se čak ni izgubila, nestala sam skroz.

Pokušavam posložiti činjenice. Mama sam. To me čini sretnom. Idemo dalje. Radim. I to posao koji volim i koji me usrećuje. Dalje. Imam obitelj koja me voli i koja je podrška. To me čini i sretnom i sigurnom. Rastavljena. Hm. Nisam ponosna na to, niti sretna zbog toga. No, sretnija sam više nego što sam bila u braku. Više se ne preispitujem, znam da sam donijela ispravnu odluku. Zbog njih, ne sebe. One su bitne. Trebala bih biti sretna, a nisam.

Dosta mi je biti ta koja je čvrsta. Ne mogu više sve sama nositi. Da, možeš me povrijediti grubim komentarima. Neću ti pokazati da me to boli. Dosta mi je da mi govoriš da izdržim. Da će biti lakše kad još samo „ovo” ili „ono”. Dosta mi je svega! Pucam po svim šavovima i zakrpama koje sam nabacala u ove tri godine. Vrištim. Ali to se sve događa duboko u meni. Iznutra se raspadam, gubim i nestajem. Vani, vani sam samo ja sa bljeđim osmijehom i izlizanom rečenicom. „Bit će bolje. Proći će.” Ne vidim izlaz iz tunela. Trenutno ne.

Nisam baš osoba koja mašta, kada bi i pokušala brzo se vratim u realnost i stanem nogama čvrsto na zemlju. Ne zato što ne volim maštati, nego se bojim da ću se izgubiti skroz, da neću biti svjesna vanjskog svijeta. Mašta te lako ponese, napravi iluziju prividne sreće. Nisam negativna, samo sam opako realna i oprezna. Živjet ću u mašti, onih 10 minuta prije spavanja, kada pričamo u krevetu. Kada je mrak, kada je dozvoljeno maštati. Maštam samo s njima. Dogovaramo se kako će nam izgledati stan, koje će nam boje biti zidovi i što ćemo sve raditi kada ćemo biti same. Volim to, to mi je sigurno maštanje jer je blizu i realno je.

Nije me strah. Jedva čekam. Možda se tada nađem. Možda ću se tada ponovo sresti. U nekoj realnoj svjetlijoj budućnosti. Treba mi to da ponovo postanem ja. Da budem mama, da smo same i da maštamo ako nam se hoće cijeli dan. Tada ću znati tko sam i gdje idemo. Koja nam je sljedeća stanica i što nas na tom putu čeka.

I uvijek ćemo pojesti kockicu ili dvije čokolade prije ručka. Jer realno, od toga se ne umire. Usrećuje, a sreća je zdrava.

Alisa

[email protected]

Komentari

Neki baner