Razmišljanja

Idi i ne okreći se, sine!

Znaš, dok ovo pišem suze mi se kotrljaju niz lice. Danas je 20.12., pet je dana do Božića, a moja supruga i ja sjedamo na avion i idemo za Solingen. Ne, nije to neko mjesto u Bosni, nije ni u Hercegovini, nego je to mjesto u Njemačkoj. Pet dana prije Božića ostavio sam majku, ostavio oca, ostavio baku i djeda, stričeve, strine, rođake i otišao za Njemačku. Nije to zbog inata, nije to što mi se prohtjelo, nego je to zbog potrebe – to je zbog toga što već pet godina čekam posao.

Crvena futrola u kojoj je diploma akademskoga glumca spuštena je u staru škrinju, koja stoji u dnevnom boravku. Na toj istoj škrinji su nagrade koje sam pokupio sa “Vionicom”, “Ograđenikom”, slika sa članovima iz “Napretka” iz Bijelog Polja, slika sa članovima “Brotnja” i UKUD „Džemal Bijedić“. Na toj istoj škrinji je i buket moje supruge koji je dobila prilikom odbrane svoga diplomskoga rada. Da, i ona je univerzitetski obrazovana i nemam pojma gdje je sklonila svoju futrolu.

U ovoj istoj škrinji su sva kulturna bogatstva koja sam sakupljao da se ne zaboravi kultura i tradicija moga kraja, moga sela, mojih predaka.

Sve ovo će pasti u zaborav kada 21.12. uzmem kuhaču u ruke i počnem kuhati u jednom restoranu u Njemačkoj. Sav moj kamen, moji vinogradi, moje oranice ostat će da ih prekriva korov, moje pčele će sakupljati pelud i pitati se gdje je onaj čika što bi im svaki dan povirio da vidi da li su bile vrijedne, moje koke će slobodno šetati ispred kuće želeći da ih kao i svaki dan potjeram na njihov teritorij, moje patke će me čekati da ih pustim na vodu – a mene neće biti!

Nisam sam. Otišla je Danijela, otišao je Ivan, otišla je Ana sa obitelji, otišla je Andrea, otišla je Ana Marija, otišao je Krešimir, otišla je Ivana, otišla je Kristina, otišao je Vinko, otišla je Ivanka, otišao je i Mate. Jedna informacija, ovi ljudi su iz moga sela i većina ima oko 23 godine, a moje selo ima oko 50 kuća. Žele ići i ostali. Kako jedni polaze tako ostali zamole da se, ako se išta pronađe i za njih, ovi ostali sjete i zovnu ih.

Ukucavam svoje ime na Youtube i gledam sve one silne intervjue te se pitam zbog koga i zbog čega sam se borio? Kome sam ostavio 15 godina života i rada u kulturi? Gdje su sva ona djeca koju sam učio prve korake truse i tarabana?

Većina ih je u bijelom svijetu, tamo gdje sam i ja.

Neće bitange ni vaša gorjeti do zore! Upamtite dobro. Jučer ih ode bezbroj, danas ja, sutra netko drugi. Onda jednom kada vidimo što smo vam sve dopustili vratit ćemo se i bit ćemo gori nego Castro na Kubi. On se bar borio za ideale, ma koliko oni možda bili pogrešni, a vi (neću da vam pišem ništa velikim slovom, jer niste zaslužili), vi se borite da ovu zemlju osiromašite i upropastite.

Ja znam za što sam se borio! Borio sam se da moja voljena “Vionica” ima jednu od najjačih manifestacija u Jugoistočnoj Europi, iako vam je to smetalo.

“Vionica” je uspjela, vi ne!

Borio sam se da moj Ograđenik oživi tradiciju, ime i počne živjeti svoju prošlost koja je bila i opet će biti veoma bogata. Borio sam se da klinci na Čerinu zavole svoje običaje i svoju kulturu. Borio sam se da Bijelo Polje jedan kratak period uživa i živi za folklor. Borio sam se da i ja nešto naučim pa sam bio ravnopravan član UKUD „Džemal Bijedić “ u Mostaru. Borio sam se da svome Brotnju dam najbolje od sebe što sam mogao. I uspio sam. Vi se za ništa od ovoga niste borili.

Nemojte, molim vas, miješati lonce i poklopce, pa kao inače sve ovo svaliti na lokalnu i općinsku upravu, jer oni nisu krivi. Ti ljudi su moji susjedi, moji poznanici, moji prijatelji i oni više od ovoga ne mogu učiniti. Neke od njih, iako smo često bili u svađi, smatram mnogo bližim od ovoga, neki su mi kao očinska figura. Ovo mislim vama koji kupujete auta od 200.000 eura, koji ne bojite Jupolom, kao svi mi, nego bojama iz dubine amazonske prašume.

Reče Aleksa Šantić: „Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba, neće vas grijati k’o što ovo grije“. Da je Aleksa živ, već davno bi bio u Dortmundu, Frankfurtu ili Munchenu i napisao: „Pohitajte! Sunce tuđeg neba ne grije kao naše, grije bolje“!

Ante Luburić

Komentari

Neki baner