Očima poznatih

Ljubavologija – Brunina nauka o životu…

Ovaj put predstavljamo nekoga Vama dobro poznatog, nekoga koga jako volite da čitate i čije savjete primjenjujete, poštujete i svakako poslije ubirete plodove svoga napretka. Bruno Šimleša govori o sebi, svojim djelima, regionu, predrasudama, počecima… Uživajte.

Bruno Šimleša, zaista zvučno ime u cijeloj regiji. Pa recite nam, s obzirom da ste mladi, posebno uzmemo li u obzir Vaš uspjeh, kakvi su to počeci jednog pisca i kolumniste na Balkanu? Koliko teški i koliko zahtjevaju odricanja? Uzmemo li u obzir da volimo podmetati nogu jedni drugima, kolike su ustvari šanse za uspjeh jednog mladog pisca?

Moj se uspjeh nije dogodio preko noći. Naprimjer, prvu su knjigu odbili svi hrvatski izdavači. Nekoliko ih je reklo „da je prepametna za glupe hrvatske čitatelje“. Inzistirali su da u toj literaturi pomoći prolaze samo knjige koje podcjenjuju našu inteligenciju, a moja knjige nisu takve. I onda sam je sam objavio. Kada drugi nisu vjerovali u mene, onda sam ja morao još više vjerovati u sebe.
A noge podmeću mnogi, i onda i danas. Neki iz zloće, neki iz ljubomore, no to su sve njihovi problemi. Ja se koncentriram na sve što mogu dati drugima, pa se manje zamaram činjenicom da nisu svi oduševljeni mojim likom i djelom. Njihovo je pravo misliti što god žele, a moje da se bavim onim na što mogu utjecati.

Kako se odvažiti biti pisac tu gdje pisana riječ, uglavnom, i ne dolazi mnogo do izražaja?

Ne bih se složio s time jer moje knjige i novinski članci pa čak i neki statusi na Facebooku dopiru do mnogo ljudi. Ali ne pišem da ugodim drugima, ne pišem ono što bi po mom sudu bilo najpopularnije, već jasno i glasno iznosim svoje stavove, mišljenje i otvoreno pišem o svojim vrijednostima. Nema kalkulacija. I vjerujem da to mnogi prepoznaju. Često komentiraju da se ne slažu sa mnom, ali cijene stav i cijene iskrenost. A u tome smo tragično slabi na ovim prostorima, jer doista ne znamo polemizirati. Čim se ne složimo s nekim, odmah krenemo u osobni napad, koristimo uvrede, psovke… A to je baš tragično.

Otkud ljubav za pisanje? Da li se istina nalazi u pjesmama starih znalaca da se s tim darom rodiš i da se valja „nositi“ s njim ili je sve samo jedan trenutak kad usmjeriš tračnice u tom pravcu i radiš, mnogo radiš?

Kao klinac sam se stalno bavio brojevima. Stalno sam nešto računao, išao na natjecanja iz matematike, fizike, trenirao šah, a za zagrijavanje vadio sam duge korijene, napamet! Mozak mi je drugačije funkcionirao. Ako sam imao talenta za pisanje, sigurno to nisam znao.
U riječi sam se zaljubio tek pred kraj srednje škole, kad su me počeli oduševljavati razni pjesnici i filozofi. Bio sam zadivljen tom moći da opišeš neku ideju. Da nešto naizgled eterično prevedeš na jezik koji mogu razumjeti i drugi. I da imaš tu čast da se ta ideja materijalizira baš u tvom umu…

A nakon otkrivene ljubavi prema riječima, slijedilo je mnogo truda da otkrijem svoj jezik, svoj način pisanja i to nije nikakav teret. I danas me neke ideje probude usred noći jer one baš tada žele biti opjevane. I onda ih slijedim. Njih nikada ne odbijem, jer bih time odbijao sebe. Tako da se lako „nosim“ s time. Samo dopuštam ideje da nose mene!

Šta Vas je odredilo da pišete baš u ovom smjeru, sa primjesama psihologije, duhovnosti i savršeno izbalansirane književne rečenice, jako često?

Prije svega, hvala, ali ne slažem se da imam „savršeno izbalansiranu književnu rečenicu“. Što se tiče mog stila pisanja, vjerujem da imam još dosta prostora za napredovanje. Iako rafiniranost rečenice nije ključna za žanr popularne psihologije ili samopomoći. Tu je mnogo važnije čistoća i primjenjivost ideja, ali i da djelima stojim iza onoga što govorim. I mislim da to čitatelji prepoznaju. Mogu govoriti o razvijanju ljubavi prema sebi ili zahvalnosti jer to i živim. Inače su te ideje blijede, teže se primaju u ljudima…
Prvu sam knjigu napisao jer sam htio podijeliti svoje ideje o tome tko smo, zašto smo nastali i kako funkcioniramo, a onda sam počeo raditi s ljudima pa su kasnije knjige mnogo više orijentirane na životnu praksu, a ne samo teoriju. Nakon nekoliko tisuća sastanaka s ljudima, shvatio sam koji su nam najčešći problemi, ali i gdje su rješenja, pa pišem o tome. Naravno, knjiga ne može živjeti umjesto nekoga i ne može donositi odluke, ali može postaviti prava pitanja ili dati korisne alate za razvijanje zdrave ljubavi prema sebi ili naučiti nas kako opraštati ili…

Postoji li formula za uspjeh, i ako da, Vi je sigurno znate?

Mislim da ne postoji univerzalna formula za sve. Za mene je bilo važno da otkrijem za što sam talentiran i onda je uslijedilo mnogo, mnogo, mnogo truda u brušenju tog talenta. I za pisanje, ali i za otkrivanje kako stvari funkcioniraju i zašto si stvaramo određene probleme. Dobra stvar je da je naša psiha iznimno komplicirana, pa nam uvijek daje materijala za dodatno razmišljanje. Nikada nije dosadno!

Znam da je teško biti sam svoj kritičar. Znam i da svako djelo pisac posmatra kao „svoje dijete“, (da se poslužim floskulom) ali koja je to Vaša knjiga po Vama najbolja, Vama najdraža i zašto?

Sve ih volim na drugačiji način, ne više ili manje, nego baš drugačije. No obično mi je zadnja najdraža. Kao najmlađe dijete, ona me najviše i treba da odraste te krene samostalno u svijet. I kada se ta zadnja osamostali, obično mi srce preuzme ona koja je u procesu nastanka. Sada me već mjesecima osvaja nova knjiga o zdravlju, još imam nekoliko tjedana drugih angažmana i onda nas dvoje krećemo u žestoku avanturu. Jedva čekam!

Iza Vas je i dodjela nagrade VAM, što je svakako još jedna stvar na koju možete biti ponosni. Koliko smo danas suosjećajni? Koliko pomažemo jedni drugima?

Nagradu mi je dodijelila udruga “Sve za nju”, koja pruža psihološku pomoć oboljelima od raka, što i ja radim više od 10 godina, no do ove godine nikada nisam govorio o tome u javnosti. A onda me je jedna moja ratnica nominirala za nagradu pa su saznali i mediji i onda sam počeo s javnošću dijeliti taj dio svog života. Zato ću i novu knjigu posvetiti toj temi. No ja ne radim ništa posebno. Čini mi se da svi imamo dužnost pomagati drugima. Djelima, zagrljajem, novcima, kvalitetnim savjetom… Svatko od nas ima dužnost dati ono što može. To je jedna od stvari koje nas definira kao ljude. Ne možeš se smatrati čovjekom ako ne suosjećaš i ne pomažeš drugima, na koji god način možeš. I tu imamo dosta prostora za napredak. Iako je cijela regija bezbroj puta pokazala ogromno srce kada se npr. nekome trebao skupiti novac za operacije, i dalje smo tragično slabi u prihvaćanju drugih i drugačijih, pa onda i suosjećanju prema njima.

 

Po zanimanju ste sociolog. To se svakako da vidjeti i u Vašem radu. Vidjela sam neke zanimljive statuse na Vašoj facebook stranici, naprimjer onaj o čokoladi, abortusu ili nekorektnim, da ne kažem uvredljivim, raspravama. Pa bi Vas za kraj upitala, po meni jako bitno pitanje, šta mislite koliko su danas nacionalizam, homofobija, šovinizam, prije svega neznanje da saslušamo drugog i drugačijeg prisutni u našem društvu? Kako to promijeniti?

Tu smo na tankom ledu i razumljivo je zašto. Prije smo živjeli u sistemu u kojem se baš i nije poštivalo pravo na drugačije mišljenje, a u 90-ima, kada su druga tranzicijska društva razvijala svoju demokratičnost, mi smo se bavili pukim preživljavanjem. Dodatni problem je što danas imamo izuzetno jednoobrazno društvo, u kojem dominira jedna religija, rasa, jezik, kultura… pa jednostavno rijetko imamo priliku doći u susret s drugima i drugačijima, a često osjećamo i prezir prema njima. Mislimo da nas oni ugrožavaju, umjesto da shvatimo kako nas obogaćuju. Mene ne ugrožavaju drugi i drugačiji ljudi. Dapače, od njih učim. Ne može nas ugrožavati drugačija vjera. Osjećamo se ugroženi samo ako nismo sigurni i časni u življenju svoje vjere!

Photo by Bruno Šimleša

Razgovarala Ramiza Tibo

[email protected]

 

Komentari

Neki baner