Život

Ludnica tokom putovanja…

Ovu kolumnu sam započela pisati u tunelu Sv. Marko, jer sam se tad’ sjetila da mi sutra ide u objavu.
Ovih par dana je bilo zanimljivo i stresno. Prvo, radna kolegica mi je slučajno bacila kartu od vlaka u smeće, a to isto smeće, šefica je spalila, pa sam ostala bez karte. Na svu sreću, bilo je slobodnih mjesta, pa su mi preko interneta uspjeli rezervirati novu kartu, za isti dan, samo s polaskom u noćnim satima.
Tu rezerviranu kartu sam trebala podići na automatu za karte, s kojim nikada nisam imala doticaj i koji je naravno na njemačkom jeziku, (da stvar bude još kompliciranija), ali uspjela sam uz pomoć jednog čike, koji je, eto, na svu sreću iz  Hrvatske, jer da nije bio, i sada bi ja bila u Bludenzu na kolodvoru pitajući se šta trebam ukucati da mi izbaci kartu.
Oko 23:00 sjela sam na vlak i shvatila da nisam ponijela ništa za pojesti i popiti, a treba se voziti do 08:00 ujutro. Glad sam već nekako mogla izdržati, ali žeđ malo teže. U novčaniku nisam imala ništa sitno, a automati primaju kovanice.
Prvu pauzu (40 minuta) imali smo u 03:17 u  nekom gradu, momak koji je dijelio sa mnom kupe, kupio mi je fantu i rekao da mi je to poklon za Božić, a žena iz kupea do našega donirala mi je sendvič od pršuta i dva keksića. U zamjenu što me nahranila pomogla sam joj prebaciti torbe iz jednog vagona u drugi. Koliko god iscrpi cijelodnevno putovanje, toliko ga i volim, baš zbog upoznavanja tih divnih ljudi.
Oko 08:15 u jutro stigla sam u Ljubljanu. Kako sam imala pauzu od skoro tri sata i napunjenu karticu za gradski prijevoz, još od prošlog puta, odlučila sam se prošetati po BTC centru do polazka autobusa za Zagreb. Ušla sam u autobus, sva mjesta su bila zauzeta. Par stanica dalje netko je ustao i oslobodilo se mjesto za moje dupe.
– “Konačno!”, promrmljah samoj sebi u bradu, jer vožnja vlakom me je baš iscrpila.
Par sekunda kasnije, tik uz mene stoji starija gospođa i pojela bi se da joj nisam ustupila mjesto.
Stigavši u centar, zamantalo mi se od silnog blještavila, pa sam brzo krenula natrag. Na autobusnoj stanici čula sam  nekog momka kako na hrvatski ispituje gdje da kupi tu karticu za autobus, a čovjek mu objašnjava da tu ne može. Sjetim se da imam i više nego dovoljno novca na kartici i kažem momku da može sa mnom, da ću platiti i za njega – isto je! Momak mi je poklonio divan osmjeh zahvale, nudeći mi novce za kartu, koje naravno, nisam uzela, jer to je sitnica. Nastavili smo pričati u autobusu vozeći se prema centru grada, te smo se dogovorili popiti kavu, jer bi crk’o da mi se nekako ne oduži. Kaže da sam ga spasila. Vozi se kući, za Split, već dva dana, iz Italije, samo jer mu je materi 50-ti rođendan i u toj pustoj žurbi sve mu se zakompliciralo. Nakon kave i kratke šetnje gradom pozdravili smo se, te sam ja krenula autobusom za Zagreb.
Sve je bilo super, do Bregane – Slovenske granice sa Hrvatskom. S nama u autobusu bilo je troje iz Irana, i koliko su ih granični policajci ispitivali pomislila sam da su teroristi, iako su bili baš simpa. Umjesto u 12:45  u Zagreb smo stigli u 14:45. Divno! Dvije velike torbe, more ljudi, malo vremna, a ja blijeda k’o krpa od pomisli da neću stići na autobus za Međugorje koji polazi u 16:00. Žena do mene pita me jesam li ok, a ja joj objašnjavam kako moram u mijenjačnicu, vući za sobom sve te torbe, uspeti se na kat da kupim kartu. Žena mi se nasmija (Marija) i kaže mi:
– “Hajde, čuvat ću ti torbe, idi obavi sve to, ja sam ionako stigla gdje trebam i ne žuri mi se.”
Trebam li opisati koliko sam bila sretna?!
Pojma nemam tko je žena, mogla mi je sve stvari odnijeti bez da ikada saznam gdje su, ali sam joj vjerovala, jer nisam imala vremena da sumnjam.
Krenula sam prema mjenjačnici, a neki stariji prosijedi čovjek stade ispred mene i pita me je l’ mu mogu dati za karte, fali mu, a mora do bolnice. Prolazim i govorim kako nemam ništa, a imala sam, nego nemam vremena. I dva metra od njega savijest mi proradi, i nagalamim samu sebe: “Božić je Daše!!”.
Vratim se, pitam ga:
– “Koliko ti nedostaje?”
– “23 kune.”
Izvrnula sam novčanik naopačke jer sam znala da sam imala oko 30 kuna u nekom zadžepku, od prošlog posjeta Zagrebu. Pronađem i poklonim mu.
– “Bog te blagoslovio i svako dobro ti dao! Hvala ti puno! Hvala.”
– “Nema na čemu! Sretno gospodine!”
– “I vama mlada damo!”
Promijenim eure u kune, i krenem da kupim kartu, a ona cura za šalterom mi kaže da nema slobodnog mjesta u autobusu. Na rubu živčanog sloma sam bila, suze samo što mi nisu počele kvasiti lice, a onda me ona uputi na šalter pod brojem 11. Ja tamo, ispred mene ekipa iz Irana, drže eure, te ih uputim u mjenjačnicu objašnjavajući im da mogu platiti samo u kunama. Odlaze i čude se kako u Europskoj Uniji ne mogu da plate u eurima. Teta za šalterom mi govori da ima još jedno slobodno mjesto, dala mi kartu, ja platila kartu i krenula prema ženi koja mi čuva torbe. Bila je gdje sam je i ostavila. Ponudim je kavom, u znak zahvale, a ona pristane. Pola sata razgovarale, razmijenile brojeve i pozdravile se.
Dođem na peron 203, kako mi stoji u karti i sva mjesta popunjena, vozač mi govori da sam pogriješila peron i da to nije taj autobus. Gledam u kartu, u njega, u broj perona i pitam se tko je ovdje lud.
On me mrko pogleda i govori da idem na peron 204, sa perona 204 me pošalju na peron 205 gdje mi vozač najneljubaznije objašnjava da im se zakompliciralo sve i da će mi minutu do 16:00 reći da li mogu sa njima, s tim da će me putem prebacivati.
– ” Ok!!!”, rekoh.
– “Izvolite, tu vam je prazno mjesto!”
– “Hvala.”
U Vrgorcu  su me prebacili u autobus za Međugorje. Kada smo stigli u Ljubuški, prebacili su me u autobus za Mostar, jer ovaj za Međugorje će prvo u Čapljinu, a ovi iz Međugorja se pobunili jer debelo kasnimo. I tako ti ja stignem u 00:00 u Međugorje sa autobusom za Mostar. Žene su kukale da nas prebacuju k’o stoku, a ja se smijem jer sam nakon 25 sati napokon stigla na odredište.
– “Ne kukajte! Vi idete samo iz Zagreba, a ja iz Austrije, šta bi rekli da ste na mom mjestu?”
– “Zaboga, je l’ ti dozlogrdilo?”
– “Kući sam, sve sam zaboravila! 😊 Sretni vam blagdani i što brži dolazak kući!”
– “Fala, i tebi cura isto! Točno me stramota sad kad ti reče od kad putuješ.”
– “Neka smo mi živi i zdravi. Bolje i zakasniti nego ne doć’ nikako!”, rekoh, te otrčah do mame koja me čekala…
Završavam ovu kolumnu kod kuće, u svojoj sobi, u svom krevetu. Sada su 2 sata i 20 minuta, a ja jedva gledam jer sam baš iscrpljena.
P.S. Dobro se dobrim vraća! (Meni se moje “dobro” vratilo automatski)
Svima Vama koji slavite, sretni vam blagdani!
Želim vam od srca, puno sreće, mira, zajedništva, zdravlja i strpljenja!
Idem spavati sada, pa se čujemo nekom drugom prilikom!
Ljubi vas i voli vaša Daša!
Danijela Luburić

Komentari

Neki baner