Život

Pismo nikome…

Malo je stvari za kojima ja žalim u životu. Ali te za kojima žalim su baš krupne.

Najmilije oči i najiskreniji osmijeh ugasili su se prije skoro dvije godine. Mislim, čak, da bih mu lice mogla nacrtati u svakom momentu. Toliko ga dobro pamtim. Jednostavno, urezan u mozak. U dušu.

A u dušu sam ga i znala. Posebno biće, čistog srca, neiskvarene duše, jako pametan i snalažljiv i uvijek spreman pomoći do granice da ne pita šta treba. Posebna vrsta prijatelja koji se čuva kao ništa na svijetu. Tu moje žaljenje igra ulogu, jer vidite, ja nisam znala. Tog dana, stigle su me sve kazne Božije za sva nedjela moja u životu. Javili su mi da ga više nema.

Šok. Nevjerica. Bol? Čega? Svega! Boli sve! Sve što postoji i ne postoji na tijelu, sve što je bilo i prošlo, sve što nikad neće ni biti, sve boli, i boli kao nikad! Baca u trans, siječe obje noge da ne bi slučajno bježao od stvarnosti koju još nisi ni doživio. Tvoj mozak je nije ni primio. A znaš, znaš u dubini duše da je istina, da nije šala ni laž, jer, iako je prošlo tek nekoliko sekundi, osjetiš da nešto fali, i da se vratiti neće.

Nikada.

Ta riječ, iako nije ni izgovorena naglas, već para uši, srce, izbija dah. U nekim situacijama, ta riječ je jako opasna. Ne bi trebalo da se koristi. Izaziva ogromnu krivicu. Koju sam zaslužila.

Izvini, brate moj. Izvini sto sam otišla, izvini za svaku kafu koju sam izbjegla. Bojala sam se da sa druge strane ne izgubim nešto što sam mislila da je mnogo vrijednije. Izvini što nisam našla vrijeme. Stvorila. Izvini što sam te upoznala baš sa onim koji ti je presudio. Izvini što nisam pretpostavila da te neće biti zauvijek. Što sam svaki dan sa tobom uzela zdravo za gotovo. Izvini za svaki put što sam se naljutila što te više nema i što si me natjerao da gledam kako te u crnu zemlju spuštaju. Nikad mi to nisi smio prirediti. To je jedina tvoja greška. Koju ti moram oprostiti.

Nevena

[email protected]

Komentari

Neki baner