Život

Usred pjesme i zime ciče, stiglo je posve novo biće…

»Hej…«

Tih i nježan glas koji je dopirao podno stabla kruške nije prekinuo djetlićev nastup.

»Hej, čujete li me?«

Elvis je i dalje urlao toliko glasno da nikako nije mogao čuti ništa osim sebe samog, a Sofija je istovremeno  neuspješno pokušavala utonuti u san. Zato i nisu primijetili malenu životinjicu koja je stojeći u snijegu pokušavala nešto reći.

 

»Znate, ja sam…« nastavi ona, no prije nego je uspjela dovršiti rečenicu, shvati da na ovaj način neće privući pažnju.

Tada raširi svoja duga, crna krila i za tren se nađe na smrznutoj grani u kruškinoj krošnji, tik uz Djetlića Elvisa. On je pak, zadubljen u svoju pjesmu, nije opazio, a nije mu bilo ni čudno što je grana lagano zadrhtala. Sova je i dalje žmirila.

Ptica koja je sletjela kraj djetlića brzo uvidi da niti ovako neće ništa postići, jer je djetlić, valjda da bi se što bolje uživio u pjesmu, držao oči zatvorene. Preostalo joj je samo još jedno: okrene se prema njemu i usmjeri svoj šiljasti, crveni i brižno njegovani kljun točno u djetlićevo uho! I tada zapjeva.

Djetlić Elvis se isprva nije obazirao na ptičji pjev koji nije bio njegov vlastiti, i tek mu se u kratkim trenucima kad je prekidao svoju pjesmu da bi udahnuo učinilo da nešto čuje. Ali umjesto da prestane pjevati i pogleda oko sebe, počne se derati još glasnije! Pa neće valjda dozvoliti da mu se netko ubacuje u pjesmu i kvari ugođaj! No ptičica mu je i dalje cvrkutala u uho, pa se djetlić još više ražesti: njegova dreka sada postade nepodnošljiva! Urlao je, i urlao, i urlao sve jače i jače, a sova je i dalje žmirila. I to njegovo nadglasavanje sa malenom ptičicom koju nije htio niti pogledati bi vjerojatno još dugo trajalo, da sovinom strpljenju upravo nije došao kraj.

»Elviseee!!! Preeestaaaniii!!!«

I djetlić prestane.

»Pa što te sad spopalo?« nastavi Sofija. »Jedno je trpjeti tvoje uobičajeno pjevanje, ali sad si prevršio svaku mjeru! Koliko glasne moraju biti te tvoje pjesme? Čuti ćeš se dovoljno dobro i bez deranja iz svega glasa, daj se malo utišaj!«

Sova se toliko uzrujala da uopće nije registrirala lijep i nježan cvrkut koji se nastavio širiti sa grane na kojoj je sjedio Elvis, a nije primijetila ni omanju pticu kako stoji uz njega i veselo pjevuši. To je bilo vrlo neobično, jer Sovi Sofiji rijetko što promakne zahvaljujući njenom fantastičnom osjećaju za prirodu i društvo. Još je neobičnije bilo to što je ovakvu pticu doista teško ne uočiti, posebice kada zapjeva.

Malena ptičica je izgledala doista zapanjujuće: njeno zlatno-žuto tijelo bilo je iscrtano zelenkastim šarama kako bi se lakše prikrila u lišću, dva crna i duga krila su blistala pod zubatim suncem, raskošan rep je bio obrubljen žutom prugom, a crvenkasti kljun upravo savršen za nevjerojatno lijep cvrkut koji je iz njega dopirao. Po tome što je svako pero bilo na svome mjestu, ptica je jasno davala svima do znanja da joj je izgled bio vrlo bitan.

I tada, nakon što se Sofija smirila i prestala baviti Elvisovim posljednjim ispadom, shvati da netko u blizini pjeva prekrasnu pjesmu. Bila je to, bez sumnje, najljepša pjesma koju je ikad čula, a, vjerujte mi, Sova Sofija se u svome životu stvarno naslušala puno toga. Reda radi pogleda Elvisa kako bi se uvjerila da ne pjeva on, ali nikakve sumnje nije moglo biti – i djetlić je zbunjeno slušao jednostavnu, ali prekrasnu melodiju. Iznenađeni pogledi im se sretnu i samo tren nakon toga, gotovo istovremeno, spaze ptičicu koja nije prestajala pjevati.

»Pa ti si zlatna vuga!« klikne sova.

»Znam«, uzvrati ona prekidajući cvrkut, »ja sam Zlatna Vuga Cecilija i pjevam najljepše pjesme u šumi.«

I potom nastavi pjevati.

Zbunjena Sofija je imala još bezbroj pitanja za zlatnu vugu, no nije je htjela prekidati – uzimajući u obzir svog prvog susjeda i njegove glasovne mogućnosti, ovo je bila iznimno rijetka i dobrodošla prilika da doista i uživa u nečijem pjevu. Za razgovor će, ionako, imati vremena.

A Elvis se samo mrštio.

Sven Hrastnik

[email protected]

 

Komentari

Neki baner