Život

Neke veze su neraskidive…

Stigao sam u mali grad, prepun šarenila, u posjet baki. Sve je bilo živahno, ali opet tako monotono. Nista posebno. Gluma. Raskoš. Svi do jednoga isti. Cure, kao da su se trudile jedna drugu kopirati, niti jedna nije se isticala, niti jedna, sve dok nisam prišao mostu ispod kojeg teče voda kišnica i ugledao, tamo preko puta, nju – običnu, jednostavnu, baš zbog toga, posebnu i vrijednu pažnje.
Proveo sam tu nekoliko dana, a ona bi svaku večer, onako umorna nakon posla, sjedala samnom u auto, te bi se odvezli negdje uz rijeku i pričali bi do zore. Bilo je nekako, posebna. Vidjelo se na njoj da je nježna, poput latice ruže, stidljivog pogleda i nevinog osmjeha. Svaku moju riječ je upijala k’o sunđer i gledala u mene onim malim, radoznalim očima, dok bih ja pričao. Kada bih joj uzvratio pogled, skrenula bi svoj i počela pričati neke nebuloze i to je bilo tako neodoljivo.
Jasno se moglo vidjeti da nije imala iskustva s muškarcima, jer bi se nekako sva ukočila, kada bi joj prišao bliže, a prilazio sam, jer mi je to bilo simpatično, gledati ju takvu, preplašenu i zbunjenu. Bio sam stariji od nje, 8 godina i nisam na nju gledao kao na nekoga s kim bi se mogao zamisliti ikada.
To je trebala da bude avantura.
Prvo sam joj slagao godine da se ne povuče, jer ipak je bila tek sazrela breskva. Moja breskvica – tako sam joj govorio malo kasnije kada mi se već zavukla pod kožu, iako, kao što sam rekao, nisam planirao osjećaje. Između nas su bili kilometri koji nas dijele i mislio sam da nema šanse da bio što otpočnem, a računao sam na to da ni ona nije luda upuštati se u takvo što. Ipak, bila je luda.
Tko bi pomislio da će ono malo, nježno biće, krvnički se boriti protiv svega i sviju da uspijemo!? Tko bi pomislio da će ona plašljiva curica, koja nije otišla nikada dalje od svoga mjesta, spakovati kofer i krenuti u nepoznato, samo da mi bude bliže.
Odabrala je samoću, između četiri zida, u zamjenu za moju blizinu. A ja, ja kada sam vidio koliko me je zavoljela počeo sam da se ponašam kao kreten. U životu mi nitko nije pokazao toliko nježnosti. Nitko se nije nikada toliko borio za mene. Nitko mi nije ljepše riječi izgovarao. Nitko me više od nje nikada nije izluđivao.
Ispočetka, bio sam nekako iskren prema njoj. Pričao sam joj o svom pokojnem ocu i koliko me boli to, jer neznanac je bila, a neznancu je dušu lako otvoriti. Samo, trebala je ostati neznanac, nije bilo u planu da se ovako veže za mene i da se par dana, pretvori u par godina. Ne znam ni sam kako sam to dozvolio. Odrastao sam muškarac, jebemu! Jednom sam volio i jednom bio povrijeđen, a sa svakom drugom nakon toga bio sam hladan i samo smo si bili opipljivi, i sve mi se svodilo na sex, iako, svaka je kasnije htjela više, ali nisam se mijenjao, i onda bi svaka odustala, svaka bi otišla, a ja bi tražio novu, isto na kratkoročno – puka potreba! Pojebi i ostavi, rekli bi!
Ona je bila slaba na mene, ali opet je imala kontrolu i nisam je mogao imati. Po tom pitanju je bila jako oprezna i jasno mi dala do znanja da sexa biti neće. Bila je uporna u naumu da je zavolim, a i mene je neki vrag vraćao njoj. Bio sam poprilično sretan i ispunjen u tim satima kada bi bili skupa i kad se ona svađala i šepurila nabrajajući razloge kako možemo da uspijemo, samo da se ja malo više potrudim, a nisam se trudio, jer sam znao da ona neće nikada od mene otići. Barem sam mislio tako…
Pozdravljala bi me, svako tjedan dana, uz ono  “zbogom”, i vraćala bi se odmah sutradan. To je bilo najposebnije. To njeno vraćanje. Uvijek bi pripremila govor – svoje romane, kako bi ih ja nazivao i ispričavala bi mi se, iako apsolutno za ništa nije bila kriva. Al’ eto, bojala se rastati od mene jer je osjećala tu neku sigurnost i zaštitu koju prije nije imala. Ja joj nisam pokazivao osjećaje, ali, znala je da može računati na mene da ju bilo što snađe. Bio sam tu kada joj je “gorilo” pod nogama. Imao sam ju potpuno, kada sam se tome najmanje nadao, i nisam mogao vjerovati da sam ju dobio, da mi se predala. Tad smo postali baš bliski, ne bliski riječima, jer ja sam na tom području davno “zahrđao”, nego bliski dodirima.
Dodirima sam joj pokazivao koliko mi je stalo do nje.
Budio sam se s njenim prstima u svojoj kosi i onim još uvijek djetinjim pogledom uprtim u mene, koji se pita “Šta će biti sada?”, a uvijek bi ju dočekalo neočekivano. Znao sam da joj smeta moja hladnoća, a mene je živciralo što ne odustaje, ni nakon bezbroj “mrazova” koje sam joj priredio, taj mali, crni vrag bi se uvijek nastavio boriti. Često sam se pitao od kud joj tolika snaga, i zbog čega joj je toliko stalo, a ona, kao da bi čula moje misli, svaki dan mi je izgovarala razloge zašto je još uvijek tu.
O mom privatnom životu nije znala gotovo ništa, a nije ju toliko ni zanimalo. Punili su joj ljudi glavu s pričama o meni, ni u jednu nije povjerovala, ali jedna ju je baš povrijedila. Ja sam šutio i pustio da misli što god želi, iako je i ta priča bila laž. Najviše ju je povrijedila moja tišina, mislila je da sam, ne progovorivši ni riječ, sve što je čula, potvrdio. A mene, mene je povrijedilo to, što baš kada sam sastrugao onu “hrđu” i počeo da bojam život našim bojama, ona posumnjala u mene.
Pustio sam je. Pustila je i ona mene. Razišli smo se, iako oboje znamo da će nam se putevi opet sresti.
Osjetim je, kao da je tu uz mene, ono malo, čupavo, neodoljivo gunđalo – kažem vam, osjetim. Znam da i ona osjeti mene, i da se često u mislim dozivamo. Sasvim sam siguran, da će uskoro opet da se budi pored mene, jer, neke veze su jednostavno neraskidive, koliko god komplicirane bile – traju zauvijek.
Anonimno
Svoje tekstove koje želite objaviti anonimno u našoj rubrici “Interview pod šifrom” molimo šaljite na mail: [email protected]

Komentari

Neki baner