Život

Ego…

Ujutro prvo odem do ureda. Malo se izderem na svoje djelatnike. Neka se zna tko je tu šef. Zatim odem do teretane. Mjerkam oko sebe, gledam jesu li u boljoj formi od mene. Bližim se četrdesetoj, no i dalje izgledam bolje od ovih današnjih balavaca.

Sauna, masaža i već je ručak. Nekoliko puta nazovem u ured s banalnim pitanjima. Treba zvati i provjeravati. Djelatnici se nikada ne smiju opustiti, treba održavati konstantnu napetost u njima da ne bi slučajno zaboravili gdje im je mjesto. Namjerno zivkam dok čekam ručak jer znam da bi i oni na ručak.

U restoran uđe muškarac po godinama bliže pedesetoj. Odmjerim ga i primjetim da ima bolje odijelo od mene, u boljoj je formi od mene, ima bolji sat na ruci od mene, vrti ključeve boljeg auta od mojeg. Vrpoljim se, više nisam glavni u restoranu. Čim je ušetao, moć se prebacila njemu. Sada svi gledaju u njega, ne u mene.

Smirujem se ponavljanjem u glavi svega što imam. Podsjetim se da je stariji od mene što znači da bih i ja mogao tako za deset godina. Sjetim se svoga trofeja i bolje mi je. I dalje imam najbolji trofej. Nisam još primjetio da je itko osvojio bolji trofej od mojeg. Ustanem se, bez da sam pojeo ručak i krenem doma. Moram vidjeti svoj trofej. Zovu me iz ureda. Derem se kao odgovor na postavljeno pitanje bez da sam uopće čuo što me se pita.

Trčim po stepenicama i ulazim u stan. Eno ga, prekrasan je. Gladim svoj trofej. Lakše mi je. Ostavljam trofej u kuhinji da ga mogu gledati dok ručam. Smirio sam se pa sam opet gladan. Odlazim do ureda i još jednom prije odlaska podragam svoj trofej.

U uredu je napeto. Neka, dobro je to. Svi izbjegavaju moj pogled. Glavni sam. Djelatnica mi kuca na vrata i traži sastanak sa mnom. Posprdno se nasmijem. Ona traži sastanak sa mnom? Svašta. Gleda me izravno u oči i ponovi da želi sastanak sa mnom. Ovo je već zanimljivo. Odmjerim je. Da, sada se sjećam zašto sam je zaposlio. Pokažem joj da uđe i zavalim se u fotelju. Ionako nemam pametnijeg posla.

Nešto priča dok joj promatram pune usne. Ne mogu se skoncentrirati na to što priča jer sam primjetio da me podsjeća na nekakvu izazovnu inačicu Snjeguljice. Crna kosa, prelijepe oči, blijeda u licu, rumeni obrazi i te pune usne. Ona šuti i ne miče pogled. Shvatim da je završila, a ja ni riječ nisam čuo. Zamolim je da ponovi. Iživcirano me gleda neko vrijeme.

‘Dakle, da skratim sve ono od maloprije. Dajem otkaz.’

Preznojim se. Kako se usuđuje?

‘Zašto?’

‘Zato što ste vi nešto najodvratnije što sam vidjela u svome životu, a vjerujte mi, vidjela sam puno jadnije i odvratnije. Uspjeli ste zauzeti prvo mjesto današnjim danom.’

‘Zašto današnjim?’ – uhvatim se za posljednje.

‘Nazvali ste me. Rekla sam Vam da upravo jedem i da ne mogu izvršiti ono što ste htjeli da izvršim. Izvrjeđali ste me. Neću ponavljati Vaše rijeći. Žao mi je ako ih se ne sjećate.’

Ne sjećam se. Nemam pojma o čemu ona priča. Ona se ustane i ode. Dohvatim jaknu i žurim vidjeti svoj trofej. Lakše mi je čim uđem u stan. Trofej izgleda vrhunski i nasmijem se jer to znaći da joj se izlazi a treba mi da mi se ljudi dive. Trofej nešto priča no ja sam isključen. Ide prema vratima.

‘Kamo ideš?’ – pitam.

‘Odlazim!’ – vikne.

Primjećujem da u ruci drži kofer. Opet me lovi panika. Želim je uhvatiti za ruku no, ona me odguruje. Viče, viče, viče. Ne mogu to slušati. Odlazi, a ja ostajem sam. Izjurim iz stana i brzo hodam po cesti. Nema je nigdje. Nastavljam šetnju i jako se brinem. Nakon nekog vremena primjećujem poglede. Sjetim se da je sve puno potencijalnih trofeja. Uvijek može bolje. Mnoge žude za sigurnošću koju bi im mogao pružiti.

Zovem prijatelja, nalazim se s njim u popularnom kafiću i požalim mu se na zadnji trofej. On odmahne rukom, njemu se to dogodilo već dva puta. Pokazuje mi na facebooku potencijalne trofeje i potpuno sam opušten.

Kasnije odlazim doma, otuširam se legnem u krevet. Zadovoljan sam postignutim danas. Nema trofeja, pa sam namjestim alarm. Moram što prije naći zamjenu. Biti će teško neko vrijeme.

Probudim se oko dva sav u znoju. Ruke mi drhte. Odlazim u kuhinju i natočim si vode. Izlijem je i natočim nešto žešće . Gledam kroz prozor. Sjetim se svoje majke i oca. Očevih batina i majčinog plakanja. Stalno me molila da ne budem poput njega. Samo to je htjela. Da budem poput nje a ne njega.

No ja nisam htio slušati što jedan trofej govori.

Komentari

Neki baner