Ljepota Življenja By J.

Život teče…

“Ko se ovdje izgubi taj zaslužuje da bude izgubljen!”, reče nam vodič kad smo stigli na Sv. Naum iznad Ohrida. Nasmijah se i konstatovah da je izjava genijalna. Predivan sunčan dan. Makedonija je doista jedna prelijepa zemlja. Vozili smo se autobusom do ribarskog sela, sišli u muzej na vodi, koji me dojmio više nego bih slutila. Sve što ima veze sa vodom me divljački prilači. (Možda sam u prošlom životu bila pastrmka ili sirena ne znam 🙂 ) Beskrajni predjeli Ohridskog jezera, kristalno čista voda oko nas. Mali bungalovi pravljeni od blata i trske kao da su ostali da podsjete da je život postojao i prije nas. Da će svijet postojati i kad nas ne bude.

Poželjela sam da slikam trenutak. Da prenesem dah oduševljenja i mira. Međutim fotografija vam neće dočarati slobodu, oslanjam se na riječi. Kad god dođem na neko mjesto koje me fascinira zamislim želju. Valjda vjerujem da me u takvom raspoloženju ovaj odozgo ozbiljnije shvati. Rijetko me oduševljavaju moderne građevine, ali ovo remek djelo je zaista građevina vrijedna divljenja. Mogla bih ovdje da živim, pomislih! Mogla bih da živim kao divljakuša da lovim ribu i da pišem. Kasnije tog dana, znala sam da bih mogla u suštini što god hoću.

Nastavili smo put prema crkvi Sv. Nauma. Ohriđani vjeruju da je bio iscjelitelj i dobrotvorac. Da je spasao hiljade ljudi i da mu dan danas kuca srce, koje možete čak i čuti ako prislonite uho na kamenu ploču.

Shvatala sam tih dana , da Ohrid kao jedan bajkovit grad ostavlja na mene utiske zbog energije mira. Makedonci su topli , srdačni i nasmijani. Nikud ne žure a sve stižu. Dok sam razgovarala sa mještanima ovog grada, često sam hvatala sebe da mislim da oni nemaju nikakvih briga. Lijepo je ostavljati takav dojam na druge ljude. To je moć. Slušala sam vodiča pažljivo, to nisam radila nikad dok sam bila mlađa. Međutim pričao je o tim čestitim ljudima i njihovoj istoriji sa velikom ljubavlju pa je nemoguće bilo da niste zaneseni. Pričao je o nesrećnoj ljubavnoj priči koja se desila na tom tlu, po kojoj je snimljen i film ‘Preko jezera’. Na kraju je završio rečenicom: “Jezero je naš izvor života” . Rekao je to svečanim tonom, punim poštovanja i ljubavi. Došlo mi je bilo da ga zagrlim, mada bi djelovalo malo uvrnuto, zar ne?

Mogli smo iznajmiti brodić i sa lokalnim vodičem veslati rijekom uzvodno. To smo i uradili naravno. Na trenutke sam mislila da će mi zastati dah. Priroda je vanvremenska i neopisiva. Tirkizno plave i modro zelene boje prepletale su se za žutom i sivom bojom trske. Tišina je mogla da se čuje, udisaji zemlje i savršen sklad. Objašnjeno nam je da zbog velikog broja podvodnih izvora, voda može da se pije neprerađena iako se ne usudismo da je srknemo iz čamca.

Slikala sam prvi kanu koji je zaplovio ovom rijekom, usidren negdje u sred te amazonske pustinje. Veslač spusti glavu kao da mu se pokloni. Kakav nevjerovatan dan! I svom dečku sam uveče rekla kakav početak nove godine!

I zaista, ušla sam u ovu novu srećna i mirna. Puna novih snova i zahvalnosti za stare. Spremna da dam sve od sebe za osjećaj ljubavi prema svemu što poznajem! Po povratku u Crnu Goru, opet sam kući. Majkini Božićni kolačići, vjera ovih dana da je svijet magija. Svi su u osjećanju blaženstva i voljela bih da što duže ostanemo ovakvi. Okrenuti jedni ka drugima, nasmijani. Bez straha u svitanja, sa željom da živimo živote vrijedne življenja!

Vaša Jo❤

[email protected]m

Komentari

Neki baner