Nije nas imao tko naučiti kako se nositi sa životom
Život

Kad ‘starci’ prolupaju…

Pedeset i osam mu je godina… Ima dobar posao, zavidnih 30 godina bračnog staža, divnu suprugu, uspješnu kćer i prekrasnog unuka… I ljubavnicu.

‘Ne znam što se s njim dogodilo’, priča mi njegova zakonita ovih dana uz kavu… ‘Poludio je’, kaže. Na Viberu je svaki slobodan trenutak, po tri – četiri sata tijekom radnog vremena ne odgovara na moje poruke i pozive, autom dnevno napravi po 300 kilometara bez objašnjenja… Dovoljno za opravdanu sumnju. A gdje ima dima obično nešto i gori.

I dok je ljubavnica nasmijana i vesela, zakonita za to vrijeme ima izraz lica ‘pobila-sam-pola-tvoje-obitelji-i-ostatak-ću’, ljuti se, prigovara, sumnja… Ogorčenost izbija iz svake njene pore. Za nabaciti make up nema, kaže, snage, kave s prijateljicama izbjegava jer je tužna, nasmije se jednom dnevno, adresu frizerskog salona je zaboravila, kao i godinu proizvodnje traperica koje iz dana u dan navlači na sebe.

Što sam starija, sve manje mislim da je kriza srednjih godina mit. Dokaza je i previše da dotična doista postoji i da preko noći rastura živote običnih, dotad ‘normalnih’ ljudi. Zašto poludimo u poznim godinama?

Dragi dušebrižnici, začepite uči, zatvorite oči, prekrižite se lijevom i još jednom desnom (za svaki slučaj), ali – ja to mogu razumijeti. Iz njegove perspektive život se, barem u aktivnom smislu, bliži kraju. Kose je sve manje, kilograma sve više, neki vitalni dijelovi tijela otkazuju poslušnost, privlačnost se gubi, samopouzdanje isto I od jutra do mraka čuješ samo kako ti vrijeme curi. Tik-tak. Tik-tak. U pauzama slušaš ženu s kojom si proveo pun kufer godina kako progovara uvijek o istim temama: režije, kredit, ručak, bolesti, unuk, kćer, posao… A kad je vidiš shvatiš da ni nju godine nisu zaobišle. I odlučiš uhvatiti zadnji vlak. Začepiš usta razumu koji vrišti i prepustiš se hormonima, ludosti… Ponovno se osjećaš mladim, ponovno te netko želi, ponovno imaš onaj neki razlog zbog kojeg je lakše ustati ujutro. Ja to razumijem.

Licemjerno je što to svojoj prijateljici ne mogu reći. Jer ona očekuje da ga osudim, da budem na njenoj strani. Da nabacam drvlje i kamenje na ljubavnicu (koju uopće ne poznajem) i na njega. Ne snalazim se najbolje u toj ulozi. I pokušavam joj sugerirati ‘get a life, my dear’!

Ostani iza posla na kavi s ekipom, sredi taj ‘antifriz’ na glavi, obuci nešto lijepo i nasmij se. Budi sretna žena, a ne ogorčena. Možda se i on prisjeti zašto te zavolio, a ako I ne, možda ti zavoliš nekog drugog. Život je lijep – ako znamo živjeti.

Dina

Photo by www.huffingtonpost.com

Komentari

Neki baner