Život

Posao njegovateljice…

Danas ću vam pričati o svom poslu. Njegovateljica sam u Austriji, u jednom malom mjestu, koje kao da je odsječeno od cijeloga svijeta. Ovdje sam od 12-stog mjeseca pretprošle godine. Moja štićenica zove Anges i ima skoro 87 godina. Srčani je bolesnik, ima staračku demenciju, i invalid je. Ovaj posao ima svojih prednosti i mana, kao i svaki posao. Tko je ovaj posao počeo raditi samo zato jer je dobra plaća, a u sebi ne posjeduje ni mrvu ljubavi, brzo će se vratiti kući, ili će ostati i biti nezadovoljan. Za ovaj posao trebaš imati ono “nešto” u sebi.

Ja uživam u društvu djece i starijih osoba, jer nekako sam tad najispunjenija. Kada sam listala oglase gledala sam posao dadilje ili njegovateljice, i evo postadoh njegovateljica. To je bio put da sam otišla daleko od kuće, prvi put da sam se počela brinuti za nepokretnu osobu, ali duboko u sebi, znala sam da ću uspjeti. Dva dana su mi objašnjavali šta i kako treba da radim, a treći dan sam ostala sama s bakom i od straha hoću li obaviti sve kako treba bila sam na smrt prestrašena, da stvar bude strašnija, ni s njemačkim jezikom nisam bila najbolja – poznavala sam samo osnove iz škole!

Sedam dana nisam po noći gasila svijetlo, valjda zato jer mi je sve bilo nepoznato, a još se nisam naviknula na baku.
Plakala sam, u nekim trenucima bila izgubljena i nisam znala šta treba da radim, ali svaki početak je težak, tako je bio i moj!

Po prirodi sam uvijek nasmijana i belsava, pa mi je to nekako možda + u cijeloj ovoj priči. Od 0-24 sata sam u kući, kada je lijepo vrijeme prošetamo ili sjedimo na balkonu, ali većinom smo u kući. Ja sam sretna i ispunjena, ali dođu trenutci kada se rastužiš, kada sam sebe ne podnosiš, kada ti se ništa ne da, kada bi samo jedan dan slobodan, pa da ga prespavas ili šta već, ali nemaš mjesta za žaljenje, pogotovo kada usmjeriš pogled prema invalidskim kolicima gdje sjedi mala, sijeda ženica. Nepokretna.

U cijelom danu samo ponavlja dvije-tri riječi, i kada je nešto zaboli nije ti sposobna reći problem, ti ga moras primjetiti, a kada se naviknes na nekoga, svaku promjenu lako primjetiš – zbog nje moraš biti čvrst, pa da se ne znam kako lomiš iznutra, jer zaslužuje sve najljepše. Predamnom je još puno godina života, a njoj nije preostalo još tako mnogo, i onda si zadaš zadatak i obećaš sam sebi da ćeš biti najbolji što možeš!

Nama je lijepo. Ona ima mene, ja imam nju i tako vam mi živimo dan za danom. Kada vidim da je tužna skačem oko nje kao mali majmun, samo da je nasmijem. Kada ona vidi da sam ja tužna, pogleda me sažaljivo, kaže mi “Dođi!” i pokaze mi prstom na noge, i ja naslonim glavu, dok mi ona rukom prolazi po kosi. Nekad samo zatvorim oči i šutim, nekada joj pričam sta me muči, a nekada isplačem dušu iz sebe i onda je izgrlim toliko da joj dosadim i onda se ona nasmije na glas.

Ja sam njen osobni frizer, šminker, stilista, kuhar, čistačica, doktor, klaun – ma sve!
Ona je meni kao dijete i ne mogu otići ni pola sata od kuće da se ne mislim non stop je li ona dobro. Nekad se sama pitam ako se ovako sekiram za nekoga tko mi nije “ništa”, kako ću se tek sekirati kada jednom budem imala svoju djecu?

Svaku večer kad je stavim na spavanje poljubim je u obraz i pozelim laku noc i lijepe snove, meni su ti trenutci posebni jer glas joj postane kao u malog djeteta sladak i protepa mi slatko “Gute nacht! Schlaf gut!”. Da si ne znam kako neraspoložen, bolan živneš, jer znaš da nešto radiš dobro!

Nekada napravim modnu reviju pa paradiram oko nje, pa ona kao sudac u kolicima meni klima glavom da li je li dobro ili ne.

Ako je oduševljena kombinacijom kaže “Oooooooo”, onda je ja opet izgrlim jer je tad nekako najsmješnija!
Kada je lijepo vrijeme imamo čajanku ispred kuće i komentiramo prolaznike. Kada smo u šetnji, ne postoji auto kojem ona ne mahne, ili osoba kojoj ne pruži ruku.

Ne priča puno, a dosta toga me naučila. Nekada sve zaboravi i ne zna mi reci ni kako se zove, ali nikada se ne zaboravi prekrstiti i svaki dan me blagoslovi svojim nemoćnim rukama. Ona je divna, i ja sam tako sretna sto sam tu gdje jesam! Ime mi ne može da zapamti, pa me nekada zove Barbara, a nekada Rosemary. 😊

Toliko sam se “vezala” za nju da je sada ne mogu napustiti i otići, a došlo mi je mali milijun puta da odustanem.
Obitelj i svi ostali dragi ljudi mi nedostaju svaki dan, ali nekada bude baš teško, toliko teško da sam znala spakirati kofer i reći da ne mogu više, ali pogled na one njene oči koje su radosne kada me gledaju, jednostavno mi ne dopuštaju da se pozdravim s njom.
Ona zna da je ja neću ostaviti.

Jednostavno zna.

Danijela Luburić

[email protected]

Komentari

Neki baner