Razmišljanja

I oni imaju pravo na dom…

Moram da vam ispričam jednu priču. Priču o moja dobra četiri druga koja su živjela pred mojom zgradom. Bela, Đurica, Crni i Skočko. Da, to su psi i doista su moji drugovi.

Promijenila sam adresu, ali navratim ponekad i uvijek mi se više obraduju od bilo koga drugog. Trče, skaču, guraju svoje njuške u moju odjeću kao da žele da me onjuše i da potvrde da sam to stvarno ja. I ne mogu da se načudim tolikoj iskrenoj radosti. Tolikoj ljubavi od tih divnih bića kojima ja nisam ništa dala. Doista im nisam ništa dala. Tek po neku koru hljeba, nekad zalivenu mlijekom, nekad i suhu, zavisi kako mi je moj studentski budžet dozvoljavao. Nekad bih iznijela neki karton ili neku staru deku da se u zimskim danima okovanim minusom mogu malo zgrijati. Nekad bih se pravila luda pa mimo svih pravila ostavljala otvorena ulazna vrata da mogu ući u haustor i malo se zgrijati. To je sve što sam činila za njih. A oni su mi zauzvrat dali toliko iskrene ljubavi. Oni su mi zauzvrat popravljali i najteže dane. Radovali se sa mnom i tugovali. Kada bih tužna izlazila pred zgradu da ostanem malo sama sa svojim mislima, lagano bi se primicali i tužno svoju glavu stavljali u moje krilo. Tad nisu veselo skakali i trčali prema meni. Osjećali su da je njihova prijateljica tužna pa su se kao pravi prijatelji šuteći suosjećali.

A nije uvijek bilo tako. Trebalo je vremena da se sprijateljimo. Kada sam doselila u tu zgradu bježali su od mene kao ludi. Nisu dozvoljavali da im se približim. Trebalo mi je vremena da pridobijem njihovo povjerenje. A kasnije, kad sam s prozora bezbroj puta bila svjedokom maltretiranja koje su trpjeli od strane “finih“ ljudi, bilo mi je jasno otkud toliko nepovjerenje. Ali tek tad sam uvidjela i koliko čovjek može biti ohol.

Ti “fini“ ljudi su uživali da ih gađaju kamenjem, drvima i čime stignu. Šutali su ih, bacali petarde na njih. Lomili su im noge, povrjeđivali oči. A oni su jadni oborenih glava bježali tražeći neko sigurno utočište. Ti isti „fini“ ljudi su mene gledali kao luđakinju jer ih branim. Ništa nisu vidjeli loše u tome da maltretiraju pse jer to su samo psi i oni su prljavi i ne zaslužuju da žive. I uvijek u svakoj raspravi izvukli bi primjer tamo nekog psa koji je nekad napao nekog dječaka. Kao da zbog jednog agresivnog psa svi psi zaslužuju maltretiranje i smrt. Tim “finim“ ljudima nije bilo jasno zašto ih branim pa su mi prijetili da će zvati policiju budem li ih više hranila, psovali mi i nazivali me svakakvim imenima.

Nisam se obazirala na njihove riječi, ali me duša boljela što tim istim ljudima nisam mogla vratiti istom mjerom. Poželjela sam bezbroj puta da im se moji prijatelji okrenu pa ih tu na licu mjesta kazne za svaki udarac. Ali ne oni su se mirno povlačili. Bez glasa, naviknuti na ljudsku oholost. Kada bi opasnost prošla prilazili bi mi ponovo veseli, zaboravljajući i na udarce, strah i bol. Prilazili bi opet da oni razvesele svoju prijateljicu.

Ta ista njihova prijateljica je sad potpuno nemoćna i šuteći prima vijest o tome da Bele, Đurice, Crnog i Skočka više neće biti. Neće me više radosno dočekati. Neće mi se više obradovati. Neće ih biti jer nemaju dom, a kažu da ako nemaju dom nemaju pravo ni na život.

Grad je tako odlučio. Napravit će azil za šezdesetak pasa koji se dobro ponašaju, a ovaj ostatak od nekoliko stotina će navodno uspavati. Kažem navodno jer me ne bi čudilo da ne budu imali financijskih sredstava za uspavljivanje jer kažu da to košta, pa će ih onda ubijati mučki i kako stignu.  Cijeli dan razmišljam o tome šta ako procijene da moji prijatelji ne zaslužuju smještaj u tom azilu? Šta ako procijene da ne zaslužuju da žive? Zamišljam kako ih hvataju, uplašene i odvode i ubijaju na svirep način. Zamišljam njihove tužne oči, pomirene sa sudbinom dok čekaju da agonija konačno prestane. Čujem njihovu skiku. Dozivaju me, a mene nema. Njihova prijateljica će zatvoriti oči i zaglušiti uši. Njihova prijateljica neće ništa uraditi. Ne može… Sve što mogu je tražiti oproštaj.

Zato vas molim da mi oprostite, dragi prijatelji. Oprostite mi Bela, Đurice, Crni i Skočko. Oprostite mi što živim u državi u kojima se psi ne tretiraju kao živa bića. Oprostite mi što sam dio društva u kojemu je ljudskost izumrla. Oprostite mi što su ljudska srca postala kamen i što u njima više nema ljubavi ni suosjećanja. Oprostite mi što su ljudske oči postale slijepe pa ne vide koliko ste divna bića. Što u vama vide opasnost, a ustvari su opasnost oni sami. Što u vama vide zlo, a zlo su oni. Oprostite mi što je ovih par redaka koje ću vam posvetiti sve što mogu uraditi za vas u nadi da će me neko demantovati i pokazati da ljudskost ipak nije potpuno izumrla. Što će pronaći malo prostora u svom dvorištu ili stanu i po koju koru hljeba i puno ljubavi. To je sve što vama treba. Samo dom i puno ljubav, na šta znam da imate pravo. A isto tako znam da ćete ljubav peterostruko vratiti i da ćete gdje god da dođete donijeti radost, puno radosti.

Ilda Dedić

[email protected]

Komentari

Neki baner