“Desilo se, ne znam… Bila je sve šprdnja. Nisam razmišljao uopšte…” – slušala sam prazna opravdanja bez imalo volje za tim. Više se i ne iznenadim kad neko prokocka to moje povjerenje. Je l’ se moguće toliko naviknuti na to?

Nisam imala želju da slušam bilo kakve izgovore niti opravdanja. Nisam imala volju riješavati bilo šta, “peglati odnose”, što bi ljudi rekli. Nije mi se dalo. Može se živjeti i bez povjerenja, zar ne? Pa ni sebi ne vjerujem baš ono 100%.
“Reci šta da uradim… Samo nemoj biti takva, molim te.” – e to me je već nerviralo. A kakva sam ja to? Ustvari, kakva bi trebalo da budem? Uvijek me je to fasciniralo. Tretiraš ljude super, trudiš se da budeš sto bolji prema njima, medjutim, oni to ne vide. Onda te sjebu par puta i kad ti malo povučeš crtu, odjednom si “takva”… A kakva to? Ima li neki naziv za mene sad?

“Uradiću šta god hoćeš… samo reci kako da se iskupim!”- baš je bio uporan. Je l’ znate ono kad vidite ljudima paniku u očima? “Ne moraš da radiš ništa… samo se opusti.” – nije me interesovalo ništa. Mogla sam u tom trenutku da tražim zvijezdu sa neba i dobila bih je, ali me jednostavno nije interesovalo. Da li je to razočarenje? Ne znam. Govorila sam “Nemoj to raditi” i nije imalo uticaja, sad još treba da smišljam nekome kako da se čupa, kod mene? Ne da mi se.

“Uopšte ti nije stalo!”- rekao je to nekako, optužujući. I nije, hvala Bogu. ‘I ti bi trebao Bogu da zahvališ’, mislim u sebi. Gorio bi i ti i sve oko tebe da mi je bilo stalo i da si onda izigrao moje povjerenje. Sreća moja, pogotovo tvoja, da mi je od početka nekako svejedno. Ne nada se čovjek, pa se ni ne razočara.
“Je l’ to ideš negdje?” – upitao me kada je vidio da se spremam. Idem. Idem da te ne slušam više, da te ne gledam kako se preznojavaš tu kao srednjoškolac pred profesorom.
“Idem na kafu.” –  rekla sam. I opet ta panika na njegovom licu. Počinje da me nervira.
“Ideš da mi se svetiš?”- pitao je sa sve dignutom obrvom. Nevjerica me je obuzdala da se grohotom ne nasmijem na ovo. Jesam li ja čula ovo sad?
“Ne, idem na kafu. Većim ulogama u svom životu se nisam svetila pa neću ni tebi.” – rekla sam polako riječ po riječ, da bi to upio kako valja. Mislila sam da će se uvrijediti kad sam i sama shvatila šta sam rekla. Umjesto toga, olakšanje mu je prešlo preko lica. Sve može, samo da se ne svetim.

A zar nije, jednostavno, bilo lakše, ne pogriješiti?

Nevena

Komentari