Život

Bespuća života na njegov način – II….

Prethodno…

Viktorija – Je.

Marin – Kako znaš?

Viktorija – Pa vidiš kako se ponaša?! Zapovijeda, zabada, nije parlamentaran, beskompromisan je!

Marin – Ne vidim!

Viktorija – Što ti to ne liči na muškarca?

Marin – Ne!

Viktorija – A daj! Meni je na vlas isti.

Marin – Perceptivna imaginacija. Studirao sam fiziku. Sve mi je egzaktno na aproksimativan način.

Viktorija – Već smo gore utvrdili da si zajeban 😉 Znači, relativno si dobar s Bogom, a kako je s Mirelom? Može li se ona uz tebe ostvariti u svim smjerovima svog bića i još biti tebi dobra partnerica kroz život? Koliko si  tolerantan suprug?

Marin – Može se ostvariti koliko ona to želi, ali uz mene joj je potrebna dodatna energija da savlada prvo mene, a onda sebe. To je uz ovakvog partnera i njen plahi karakter gotovo nemoguće.

Viktorija – Znači, sputavaš je?!

Marin – Da, sputavam je, iako joj ništa ne branim. Ona je kolateralna žrtva mog načina življenja. Ali ne postoji niti jedan brak koji je kao na filmu, med i mlijeko. Život je borba. Pa i između ljudi koji se vole. Ispašta uvijek onaj slabiji. Teško je to regulirati. No, kažem, sve je to jedan univerzalni balans. Možda naša djeca ili prijatelji ne bi bili tako divni i krasni da Mirela nije prošla što je prošla. I prolazi.

Viktorija – A ja opet kažem, zajeban si. Svjestan si sebe i to s lakoćom priznaješ. To je klasičan alat s kojim impulzivno kompleksni ljudi spašavaju situacije koje uzrokuju. No, ljubav je čarobna esencija života i zato mnoge stvari mogu lijepo funkcionirati.

Marin – Da. Na neki neobjašnjv način…

Viktorija – Ma sve je to objašnjivo. Kad dvoje ljudi povezuje ljubav, onda različitost ne mora biti točka razdvajanja. Ovakve mustre kao ti imaju ono nešto što čovjeku pomogne da ih ne ubije svakog dana bar jednom :))))

Marin – Živimo u “matrici” i jao onome tko izađe iz gabarita.

Viktorija – Vi muškarci ipak trebate stalno imati na umu da ništa nije definitivno.

Marin – Muškarci su predvidljivi.

Viktorija – Sasvim predvidljivi. Kao na indigo napravljeni. Samo se razlikujete po kosi i boji očiju. 😉

Marin – Što su više u hipnotičkom stanju, a jesu, tim ih je lakše pročitati…

Viktorija – Koliko te nervira taj ženski stav “svi su muškarci isti”?

Marin – Kuća, posao, kladionica, piva, vino, žene, nogomet, automobili, način odjevanja, prostačenje, tikovi, način na koji hoda… Sve je to Matrix. Ne nervira me.

Viktorija – A što te nervira?

Marin – Nerviraju me glupe žene koje me na prvu stave u tu ladicu sa ostalima. A i nisam tip kojeg je lako izbaciti iz takta. Ukratko nemam posla sa puno ljudi. Uglavnom komuniciram samo sa nekolicinom. Dosta sam introvertan tip.

Viktorija – Zašto? Ne voliš ljude?

Marin – Promijenio sam se u zadnjih 10 godina. Neki ljudi i događaji su jako utjecali na mene. Mnogi su mi pomogli možda i ne znajući, jer ja sam spužva. Jako brzo prikupljam i prerađujem informacije. I donosim odmah odluke. Nema čekanja. Ne trpim. Odmah režem.

Viktorija – Mijenjamo se jer starimo. Koliko si ti star?

Marin – Kroz restorane bi znalo u jednom danu proći i po tisuću ljudi!? Svi oni znaju gazdu i komunicirali bi s njim iz raznoraznih razloga. A ja to ne mogu. Ja ih ne poznajem. Ne volim razgovore s nepoznatim ljudima, jer sam control freak. Ako nemam kontrolu onda sam tjeskoban. To ni Mirela ne razumije. Kad smo išli u jedan veliki centar u kupovinu dobio sam napad panike. Kad sam ušao u one hodnike i kad sam shvatio da ne znam gdje je izlaz – poludio sam. Strah me kad nemam rješenje. Uvijek moram imati izlaz. Puno sam se puta našao u stupici, a četiri puta sam umro, ali baš ono gotovo, gotovo! U pedesetoj sam.

Viktorija – Kako smo se nas dvoje sprijateljili onda? Ja sam ti isto bila na početku totalno nepoznata.

Marin – Ti si jako elokventna žena. Jedna od jačih koje sam u životu upoznao. Razmišljanje ti je britko i intrigantno. Razumiješ zagonetke i zakukuljene misli. To mi strašno imponira kod žena. Inteligencija.

Viktorija – Ovo za velike i nepregledne prostore razumijem. Jednom sam se rasplakala u jednom shoping centru od straha i panike, a nisam baš plačljivica. Na komplimentima ti hvala, Marine.

Marin – Volim nepredvidljive i intrigantne ljude. Još ako su kreativni i oni vole mene, nema tu kraja.

Viktorija – Ne uzimam u obzir komplimente i ne fasciniraju me, osim kad dolaze od ljudi koje poštujem, a tebe poštujem.

Marin – Drago mi je. Iako to znam. Toliko smo si već dobri, hahaha… U pravilu sam jednostavan. Volim svakog tko me voli, a ne mrzim nikog tko me mrzi…

Viktorija – Mirela mi je sjela na prvu i odmah mi je bila draga, a ti si bio samo njezin muž, tip koji je tu negdje blizu nje.

Marin – Da. Kužim. Mirela je Gospa! Svi je vole. Ona nema mrzitelje, a ja ih imam milijun.

Viktorija – Kasnije sam shvatila da nisi jedan od onih iz ladice. Odavao si mi dojam pristojnog čovjeka koji ima smisla za ukusan humor i dobro podnosi kad ga se podbada bez loših namjera.

Marin – Ae…

Viktorija – Sad i dalje Mirelu volim, a tebe poštujem.

Marin – To i očekujem.

Viktorija – Pročitala sam sve tvoje poučne tekstove o vrstama brašna, prirodnom kvasu, vrstama pizza, krušnim pećima… Pratim fotke s vaših edukativnih putovanja i s natjecanja u izradi pizza. Veselim se svakom uspjehu i koraku naprijed, jer poštujem ljude koji su spremni zasukati rukave i uključiti mozak, a vi ste upravo takva obitelj. Moram još napomenuti da organizirate radionice kako bi kolegama koji su vam ujedno i konkurencija prenijeli ono što ste naučili. To je rijetkost, jer uglavnom ne bolujemo baš od nesebične brige za bližnjega. Moram napomenuti da sva svoja putovanja i sudjelovanja na svjetskim natjecanjima financirate potpuno sami, iako prezentirate našu zemlju i borite se za viši nivo ponude pizza kod nas. Je li O’Hara obiteljski projekt?

Marin – Nije. To je moja izmišljotina u koju sam uvalio obitelj!

Viktorija – Tipičan muškarac, ipak?! Izvlači te što si uporan i neumoljiv kad je posao u pitanju.

Marin – Puno su mi pomogli, jer bez njih ovo ne bih mogao napraviti, ali su me puno i usporavali svojim skeptičnim stavom prema svemu. Sad je dobro. Sad vjeruju u O’Haru, a ne više samo u mene. I da, Mirela kaže da je O’Hara moja ljubavnica.

Viktorija – A zašto zapravo nisi mogao mijesiti obično tijesto za pizzu i imati jednu prosječno kvalitetnu pizzeriju?

Marin – Zato što kod mene nema sive boje. Ili je crno ili je bijelo! Sve što sam radio u životu rasturio sam do kraja. Nekad i ne bi uspio, ali i to je bilo jedno iskustvo za budućnost. Sad u Bugarskoj otvaram lokal gdje ću možda popušiti i to Mirelu strašno živcira, ali ja sam izračunao trošak najgoreg scenarija i to mi je prihvatljivo. Platit ću školu, jer me užasno interesira kako je to pokrenuti posao negdje izvan Hrvatske. To mi je baza za izlazak bilo gdje u svijetu. Ali, naravno, nadam se najboljemu. Za sada se ne bojim.

Viktorija – Pretjeran strah blokira, a razumna doza je neophodna.

Marin – Ušli smo u projekt sa hotelom i tu smo popušili relativan novac. Ali sam dobro naučio gradivo i ako ikada opet otvorim hotel, a to je izvjesno u Ljubljani, onda će to biti na sasvim drugačijim osnovama. Ili neće biti. Problem je što godine idu, a sve su to projekti na duge staze

Viktorija – Mirela i ti imate djecu. Kako se oni uklapaju u sve ovo?

Marin – Oni su svoji i odrasli ljudi. Mirela i ja živimo sami. Pokušavamo poštovati njihove odabire. Ne brinem se za njih. Radišni su, kulturni, stvorio sam im alat s kojim neće propasti nikad u životu, čak i da ja od ovog trenutka prestanem postojati. Jako je bitno što su sva trojica skromni, nerazmaženi i odrasli ljudi. Odrasliji od mene. Niti jednog ne pucaju snobovski filmovi. Dečki su pravi! U biti oni su se sami odgojili i sami su odrastali. Na tom putu falilo im je svega, pa i do toga da su bili gladni zbog mojih krivih poteza. Mi smo bili jako bogati. Na ovom svijetu nije postojalo nešto što si nismo mogli priuštiti. Ali, dogodi se sranje i cijeli ti život ode kvragu. Oni su tu jako brzo odrastali i izgradili se. Mi se još dan danas izvlačimo iz situacije koja nas je pogodila. Ali, uspjeli smo zajedno nekako sve to prebroditi. Jedan od razloga mog odlaska van je i mogućnost novog početka. Jer ja sam sposoban za to. Poduzetnička situacija kod nas je postavljena na nepravedan način i to mi smeta. Mrzim nepravdu!

Viktorija- Nepravde bar ne nedostaje ovdje kod nas.

Marin – Da. To je klasična priča svakog Hrvata. Ali, mnogi ostaju na mjestu i cvile. Ja ne cvilim, nego burgijam i tražim druge opcije. Sad ih imam puno…

Viktorija – Nepravda nam je ovdje postala srednje ime.

Marin – Hahahaha…

Viktorija – Ne voliš ove što mirno sjede i kukaju?!

Marin- Užas! Mrzim kuknjavu, a pogotovo oko tema na koje nemam utjecaja i nebitno je moje mišljenje.

Viktorija – Logično. Nema svrhe kukati, ako je unaprijed sigurno da rezultata neće biti. A sigurno je…

Marin – Ala politika, nogomet, pravne zavrzlame, administrativne nebuloze… Volim jednostavne i logičke stvari.

Viktorija – A toga imamo najmanje.

Marin – Nikad nisam potrubio u prometu, mičem se od govna, jer mi smrdi…

Viktorija – Voliš jednostavne i logične stvari i pritom si sam vrlo kompliciran i često širokim masama nelogičan?!

Marin – Da. To je paradox. Sam sebi nisam kompliciran, ali teško apliciram svoje ideje prosječnim ljudima. Oni jednostavno ne razumiju što to ja želim od njih, a ujedno ja ne znam stvari objasniti na jednostavan i plastičan način. To je veliki problem. Zato najradije komuniciram samo sa onih nekoliko koji su to u stanju i sa što manje onih koji nisu.

Viktorija – To što si neobičan je razlog što pričam s tobom.

Marin – Negdje sam pročitao da diferencijacija u IQ-u veća od 20 dovodi do potpunog nerazumijevanja između dvije osobe. Bio sam zbog posla na testovima inteligencije, nekoliko puta. U jednom slučaju sam bio među prvih 5 od 10000 kandidata.

Viktorija – Eto te! Locirali su te 🙂

Marin – Majku im! Nosim breme.

Viktorija – A vidim! Hodaš s tim bremenom povijenih leđa. :))

Marin – Obožavam izazove!

Viktorija – Ovo je bio obostrani izazov.

Marin – Bome, da… Baš me zanima kako ćeš se izvući iz ovog ortodoksnog i neuobičajnog kupusa?! Vjerujem u tebe.

Viktorija – Pomoći ćeš mi ako ne budem mogla sama?

Marin – Naravno!

Priveli smo kraju razgovor kojim sam htjela predstaviti jednu lijepu obiteljsku i poslovnu priču. Za sve to, potrebno je da se složi mozaik ljudi, interesa, talenta i predane međusobne ljubavi. Za sve to potrebna je posebna kombinacija svega. Nešto kemije, prstohvat fizike i jedna kapljica ludosti. Ta kapljica pozitivne ludosti je kod Marina, ostale egzaktnije kapljice su kod Mirele, a njih dvoje zajedno i samo u toj kombinaciji mogu miješati kapljice prema vlastiti željama. Svakako sam svjedok toga da znaju omjere i recepte kako u poslu tako i u ostalim dijelovima života.

Voljela bih da vam ova priča posluži kao onaj jedan udarac odostraga, ako ste na vagi da li da nešto poduzmete ili ne, ako ste od onih kolebljivih za koje Marin kaže da ih ne voli. Nemojte kukati, plakati, čekati i nemojte biti samo pomatrač. Gradite svoj mozaik sami i uživajte u slikama koje ste stvorili svojim postojanjem.

Viktorija Herak

[email protected]

Komentari

Neki baner