Razmišljanja

Promjene…

Ne bih mogla reći da me to osobito čudi, ali ponekad mi zasmeta… znate kad se netko stalno hvali ili žali da ga je netko drugi promijenio. I to je u redu, pa društvena smo bića. I bilo bi zapravo čudno da smo s 30 isti kao što smo bili s 12. Značilo bi da smo zapeli u vremenu i prostoru, da nigdje ne idemo i ničemu ne težimo. Ali ljudi moji ima gorih stvari od propalih ljubavi i prijatelja koji to nisu. Ima.

Svakog od nas je netko ili nešto promijenio. Na bolje ili gore…

Mene je kao klinku promijenila bolest. Odrasla sam preko noći i jedan dio sebe zatvorila zauvijek. Dio je to djevojčice koja se s 13 godina pitala hoće li ikada više hodati. Dio djevojčice koja je znala da ide u rat koji lako može izgubiti i više se ne probuditi. Klinka je bila hrabra, imala je dobrog doktora i mnogo sreće. Preživjela je. Nastavila je, ali kad bi je pitali detalje uvijek bi pošutjela. Na neke se stvari ne vračaš – nikad. Ne pričaš ih. Ne žališ se i ne govoriš na glas da su te promijenile.

Zbog nekih stvari nikada neću proći pokraj invalida a da ne pružim ruku, uvijek ću ustati u tramvaju i uvijek ću dati koju kunu, kada netko nemoćan prosi. Ne čini me to boljom osobom, nisam time kupila kartu za raj. Samo ih promatram drugačije. Znam im bolne korake i znam kako je to ne moći stati na vlastite noge. I ne, to ne možete ni zamisliti i ne tražim vaše suosjećanje. S pravom mogu reći da je ono naprosto suvišno, jer neke boli imaju veto. Nemate pravo reći da razumijete. Na neki je način to uvreda.

Nikada nisam iskusila neke stvari i ako ih nisam iskusila, onda ne mogu reći da ih razumijem. Kako mogu razumjeti nešto što ne poznajem? Mogu samo pokazati zanimanje i poštovanje. To je dovoljno.

Neki su životi tragični ako ih takvima želimo doživjeti. Neke su priče tužne, ako odabiremo ne vidjeti njihovu ljepotu. I neki su rastanci fatalni, ako odlučimo ne poželjeti nova poznanstva. Svaka priča je kao medalja, s dvije strane. Samo je stvar u našoj percepciji.

Je li nečija izdaja bol ili blagodat? Kad netko ode, napravi mjesto za nekog novog u našem životu. Ako se uporno držimo loše veze i lažnog prijateljstva, kako možemo vidjeti dobre ljude koje bismo usrećili kao i oni nas? Kako? Kad stojimo okruženi onima od kojih imamo potrebu samo spuštati pogled i moliti se da dan što prije prođe.

Promijenila me spoznaja da mogu i trebam mijenjati svoje izbore. Ako mi uz nekoga nije dobro, onda se trebam maknuti i trebam pustiti da i toj osobi s nekim drugim bude bolje. Ali po prirodi smo sebična biča i tvrdoglava. Odbijamo pustiti. Odbijamo vidjeti. Sve što se u svemiru događa mi shvaćamo osobno. A život ne mari za nas, kao ni taj svemir. Nastavljaju egzistirati i bez nas u svojoj čudnoj i neobjašnjivoj harmoniji.

Ništa se u svemiru neće poremetiti ako Joža više ne voli Katicu. Niti će se poremetiti ako Katica i Milica više subotom skupa ne piju kavu i ne tračaju, već je Katica našla Jozefinu, a Milica – Anu. Prijatelji koji su im bili iskreni, družit će se i s Jožom i s Katicom, samo na nekim drugim mjestima i u drugim okolnostima. Lažni prijatelji, ubrzo će prestati biti važni i njihova će mjesta zamijeniti bolji ljudi.

Joža će upoznati Paulinu, a Katica – Mislava. Te veze u njihove će živote dovesti nove ljude i stvorit će se obitelji. Na svijet će doći neki Đuro i neki Marko i neka Marina… koji nikada ne bi postojali da su Joža i Katica bili tvrdoglavi i uporno se vrtjeli u krug.

U međuvremenu Joža će se napokon ohrabriti i promijeniti posao. Više mu neće kolege biti najvažniji, niti će ga kočiti strah od promjene. Htjet će da njegov mali Marko ima najbolje igračke i ide u najbolje škole. Imat će nove kolege, nove prijatelje i priuštit će si i malu vikendicu u brdima. Krug života ići će dalje.

Promjene nisu loša stvar, samo ako im dopustimo da nam pokažu svoje pravo lice.

Onoj djevojčici s početka priče jedan dugi rez na leđima, značio je korak u nepoznato. Znala je da ta promjena znači život. Mogla je ostati u “sigurnoj” zoni. Nikada ne riskirati i ne staviti svoj život u ruke jednog bogom danog čovjeka. Tada na njenim leđima ne bi bio dugi i ružni ožiljak, ali… tada vjerojatno više ne bi bilo ni nje i danas vam ne bih ovo pisala.

Ta je djevojčica davno naučila da su neki koraci teški, ali poželjni.

Marija

Komentari

Neki baner