Život

Odrastanje…

Bila sam odlična kćerka, dijete za primjer, dok sam kao vojnik slušala svaku naredbu, kao spužva upijala svaku laž, i vodila se onom starom dobrom “Dok si pod mojim krovom, radićeš kako ja kažem!!!”. Bila sam hvaljena pred svim rođacima i komšijama, iako za svaku dobru ocjenu, pohvalu, dobro djelo koje sam priložila u četiri zida i četiri oka svome ocu, od istog nisam dobila ni jedno jedino ‘Bravo!’. Znala sam crtež raditi satima, i sva uzbudjena otići pred oca i pokazati mu, a da on jedva skrene pogled s televizora. Nekad i ne skrene. Zavisi šta gleda.

Ali, ukoliko bi neko došao, prije i nego ga pošteno ugosti, moj otac leti i pokazuje mu crtež pucajući od ponosa jer ja sam ‘tako dobro dijete, nadareno i poslušno’. Onda sam shvatila da sam ja tu kao lutka za pokazivanje vještina jednog napaćenog samohranog roditelja. Jer na svaku tu njegovu klišej rečenicu, uslijedilo bi ‘Svaka ti čast, uspio si čak i sam… Divim ti se…bla bla!’, od strane očevog sagovornika, sve sa suzama u očima. Kad sam to sve povezala gledajući hiljadu i jednu istu scenu (okasnila malo, ha?), jednostavno sam izašla iz tog šablona. Kako da kažem, prodisala punim plućima. Upoznala život. Sebe. Našla svoje JA! Osjećaj – neprocjenjivo!
Crteže više nisam ni pokazivala, reko’, da ne prekidam čovjeka u važnom obavljanju funkcije gledanja televizora, a to je značilo da se sad nema čime pohvaliti. Otišla sam ponovo upoznati majku nakon 10 godina i sama procjeniti zaslužuje li ona da se zove mojom majkom. Ono, čisto da stvorim sliku. Sama.

Prestala sam da vjerujem u bajke i zakoračila u stvarnost. To valjda tinejdzeri od 18 godina i treba da rade.

A tu je onda naravno i vatreno krštenje. Nedugo nakon mog očiglednog revolta, postala sam nemoguća. Jednostavno ništa ne slušam. To ide gdje hoće, kad hoće, radi šta hoće… Zoveš je na telefon, ona se ne javlja… (onda uzdah, ahh taj bolni uzdah razočarenja). A onda se svi gledaju sa suzama u očima. Zatim svi pogledaju u mene, promjene izraz lica na ‘ljut’ u sekundi, kao da nisu upravo htjeli zaplakati, (onako, slomljenog srca), i tu slijedi predavanje. Nikad manje od 3 osobe, (voli moj otac jaku publiku), u isto vrijeme, objašnjavale su mi kako ne smijem biti tako nezahvalna, već treba da slušam oca, i “kako to misliš, otišla si da se vidiš sa majkom nakon svega što je on uradio za tebe???”. Za to vrijeme, moj otac je mirno sjedio, i ćutio, kao na tronu, puštajući da glasovi govore za njega.

A ja goriiiim, ma zapalila bi ih sve! A zašto to da radim? Zašto da dovodim sebe u takve situacije da mi tako nešto uopšte prodje kroz glavu?
Zadnji put, povela sam se onom dobrom starom “Dok si pod mojim krovom….”, i jednostavno napustila krov. Tek onda sam postala najcrnja, ali više nisam morala to da slušam.

Tako to valjda ide kod nekih ljudi, dobar si dok ispunjavaš želje kao zlatna ribica, ili ostvaruješ tudje snove, a kad pogledaš sebe i šta ti želiš, živi si šljam! Hodajuća sramota! Drugarici sam bila dobra, dok sam je izvlačila iz 101 ‘situacije’, a kad sam se umorila, postala sam kuja.
Bivšem momku sam bila dobra dok sam trpila alkoholisanje, pleske, prebačaje u glavi, pravila se da ne znam što znam i opraštala u rekordnom roku, čak i prije nego što bi pop. Kad sam počela da vraćam na istom nivou, i ono što zna da znam, i ono što misli da ne znam, postala sam kurva, čak i krvni neprijatelj. Kad sam otišla, opet ja najcrnja. A onda skontam… pa neka sam!

Problem je u tom zastoju vremena, jer dani se ponavljaju i ponavljaju kao scenski nastup. I sve je isto, i svaki dan isto slušaš ista obećanja ali ih niko ne održava, i onda više jednostavno ne možeš.

Moraš otići, moraš promjeniti sliku. Vidiš i sama da bespotrebno okrećeš nove listove, jer likovi su isti i ne mijenjaju se. Moraš otići prije nego što se izgubiš među njima. Bitno je samo, da se ne bojiš. Ne boj se dati otkaz. Nemoj bježati od promjene. Sve što ti ide na štetu, promjeni. Ne trpi ništa što nije vrijedno tvog strpljenja, jer to strpljenje zna puno da košta. A bez živaca i strpljenja, realno, ne možemo ništa. Kad se umoriš, stani, kad više ne možeš, prestani.

Ne smeta mi više što sam nepoštena, neposlušna, najcrnja, najgora i ne znam ni ja šta više. Neka sam. Sa ljudima koji bude dobro u meni, gradim svoje živce i bačeno strpljenje. Ljude koji bude loše, jednostavno puštam.

Nevena

Komentari

Neki baner