Život

Pavle 5…


Otišla je i četa prema Dubrovniku među kojima nije bio Pavle. Shvatio je da on ide za Beč. Koliko god mu je bilo krivo osjećao je dozu zahvalnosti i poštovanja što mu je iskazana takva čast. On, mladić iz nekog neznanoga sela ide u Beč učiti škole za preuzimanje čete. Svatko se čudio sto je baš Pavle izabran jer on uopće ne govori. Kako će on izučiti, a da ne priča?

Bio je početak jeseni, a vlak je izabrane momke odveo do Sarajeva odakle su preko Zagreba išli do Beča. Sa Pavlom je bio Mate sa Listice, Jozo iz Duvna, Luka iz Imotskog te Vide sa Korčule. Vide je jedini od ovih naginjao Velikoj Austro-Ugarskoj koja bi u svome imperiju imala cijeli Jadran zajedno sa Herceg Novim i Bokom Kotorskom. Taj način razmišljanja dopao se austrijskim imperijalistima te su Vidu smatrali najpodobnijim za ukazanu čast.

Svih pet su šutjeli do Zagreba puštajući suze za domovinom. Negdje pred Zagreb zapjeva Mate: “Nema meni do kamena moga, ni do mojih ostavljenih dvora.” Suza im suza potjera i nastaviše šutjeti.

“Život? Život je takav da danas imaš a sutra nemaš. A ja cijeli život nemam. Prvo roditelji, zatim cijelo moje odrastanje. Ni majku nisam uspio vidjeti u Mostaru. Tko zna da li je još i živa? Ali Tebi, Tebi Bože predajem sve svoje. Predajem svoj život, predajem svoje snove, predajem Gospodine i dušu i tijelo i Ti me vodi. Vodi me stazama za koje misliš da ih mogu preći, vodi me putevima prohodnima i da ne zalazim na stranputice po svome nahođenju nego da Tebe pratim u stopu, držeći se za tvoje skute. Nemoj Gospodine veliki mi kušnja davati, nego mi daj onoliko koliko je do dovoljno da se ne udaljim od Tebe. ”

Ovo Pavlovo razmišljanje podsjeti ga na Mandu i gorko mu zaplaka i duša i tijelo, poče drhtati i samo reče “Manda”…
Ulazeći vlakom u Beč, preda još jednom život Bogu, prekrsti se i pođe datim stazama.

Nastavit će se…

By Kupid

Ante Luburić

Komentari

Neki baner