Život

Oda jednoj majci…

“Unijet ćeš drva u auto i dok ja završim posao naložiti vatru.”

“Zašto sve ja?”

“To ti je jedina obaveza. Drva. Čak ni vatra nije.”

“A šta je tvoja obaveza?”

Ne, nije ovo tekst o tinejdžeru koji odbija da posluša maminu molbu. Ovo je tekst o ženi. Heroju. Borcu. Ovo je tekst o snazi koju samo žena može imati. O bezgraničnoj majčinoj ljubavi. O svim onim ženama koje ne znaju kako to izgleda kada život mazi. Onim sa stvarnim problemima. Dilemama. I o onom lijepo popločenom životnom putu koji odjednom preraste korovom. Upoznala sam je slučajno, ali je ona jedna od onih rijetkih osoba čija snaga fascinira. Prosto volim takve ljude, njihova energija me puni, onda i ja imam snage da se nadam. Nada je jako pogonsko gorivo.

Ovo je priča o ženi koja je umjesto bračne idile zagazila u same ralje pakla. Mlada, trudna, puna ljubavi i snova, krhka i lagana čak i za proljetni vjetar. Ali to samo na prvi pogled. Izdržala je njegove pesnice. One pesnice koje je voljela. One koje su nekada znale da budu nježne. A sad su nanosile samo povrede. Ljubav se preobrazila u mržnju, poštovanje u prezir, a krhkost je odjednom postala snaga. “Izdržat ću. Radi njih. Ja nisam bitna. Nemam izbora. Bolje da trpim nego da im nešto fali. A i kako da odgajam dva dečka bez oca?! Nemam ni posao.” Ali kad je udarac postao jedini dodir, kad su masnice bile jedini dodatak stajlingu, kad mržnja prema njemu preraste u mržnju prema svima i životu, a proklinjanje alkohola dio svakodnevne molitve tad dolazi do spoznaje da je na kraju jednoga puta. Zid. Mora nazad. Odlučila je i mora.

Bilo je to jednog promrzlog januara. Kroz gomilu bjeline pokazivao je svoju snagu. Ali i ona pokazuje svoju. Dok on negdje za šankom časti drugu ženu, željnu muške pažnje i pogleda, ona pakuje kofere. Slaže i zadnje hlače mlađeg sina koji već ulazi laganim stopama u pubertet. Stariji kao da je već odrastao. Povučen je u sebe, mnogo ćuti, ali ima neku curu. Stalno su skupa. Bar je ona tako vjerovala.

“Ne mogu više.”, mislila je dok je brisala krv koja je bez prestanka curila iz nosa i puknute arkade. “Idem. Idem kod roditelja. Znaju šta mi se dešava. Razumjet će da ne mogu više. Razumjet će i da nemam gdje drugo da idem. Pa, na kraju krajeva, to su im unuci.” Ali umjesto dobrodošlice i bezuvijetne podrške naišla je na rečenicu koja cijepa, već puknuto srce. Oni ne žele obaveze o tuđoj djeci. “Onaj ko ih je pravio nek se o njima i brine.”, rekla mi je majka,  izgovorila je i obrisala suzu koja je klizila niz obraz. I otišla sam. “Rješavala sam dio po dio života. Bila sam kao tek probuđena iz sna. Kao da sam tek počela da živim život. Trčala na sve strane. Sakupljala i plastične flaše ne stideći se što me ljudi po ulici čudno gledaju. Imali smo šta jesti. Platiti režije, stan. Bolje smo se i slagali ono malo vremena koje sam sad imala za njih. Navikavala sam se na život bez batina i pritiska. A uporedo vodila pravnu bitku za djecu. Više od batina me boljelo to što sam ih uvukla u ovo igru inata, mržnje i laži. Odjednom su morali da biraju između dvoje koji su činili njihov dotadašnji život.”

Ali život zna da bude gori od svake kučke kad koketno zadigne svoju poganu suknju. “Ispostavilo se da moj stariji sin ne provodi vrijeme s curom, koju uopće nije imao, a to sam shvatila kad sam ga jednog jutra pronašla u sobi kako umire. Umirao mi je na rukama. Usne su mu bile modrije od svih modrica koje sam ja nosala godinama. Tresao se. Preznojavao. Gubio dah. Nije imao snage ni za riječ da izgovori. Umirao je, Rami.”, rekla je sad već plačući. “A ja nisam znala kako da mu pomognem. Jurila sam kroz grad ne obraćajući pažnju na zakove. Morala sam doći do bolnice, morala sam ga spasiti, jer da nisam tu bi mome životu bio kraj. Ne bih znala nastaviti dalje živjeti. Ovaj put ne bih znala.”

“Moj sin je bio ovisnik o teškim drogama. Sve mi je priznao nakon bolnice. Izrazio je želju da želi da živi normalan život. Vidjela mu se iscrpljenost u očima. Više nije bio isti. Ma jedva da je bio živ. Bila sam sretna kad je rekao da želi da prestane, ohrabrivala ga i nadala se promjenama. Nisam mogla ni predpostaviti koliko je teško sve to, koliko boli podnosi, koliko snage treba da se odupre. Mislila sam samo da ćemo uspjeti. Ali pakao se produžio. Nije prestao. Naprotiv. Kad ne bi imao novca krao je. Tukao i mene i malog brata. Proživljavala sam sve ponovo. Samo povećano pod lupom. Ali njegove krize su me ubijale, više boljele od udarca, bilo kojeg. Gledala sam dijete kako mi kopni pred očima. Kako sebi zadaje bol jači od onoga zbog manjka droge. Lakše mu tako. Umirala sam skupa s njim. Svo troje smo umirali. I to je trajalo do trenutka novog predoziranja kad su mu jedva spasili život. Tad je njegova odluka bila čvrsta. Sada više ne pije ni lijekove. Šest godina je čist. Bez bolnice. Kao da ponovo uči živjeti. Sada imam svoju kuću, auto, posao. Sada, tek sada počinjem normalno da živim. Kamen po kamen jeste palača, Rami. Samo je bit koliko vjeruješ u sebe. Ovo je bio moj mlađi sin. Vidiš kako sam ga naučila da sve dobije na pladnju. I svjesna sam svoje greške.”

Ovo je priča o svim čeličnim ženama. Ovo je priča o tebi koja si zaslužila mnogo više od par crnih redaka na bijelom papiru. Ali željela sam da tvoja snaga posluži kao inspiracija onima kojima fitilj nade dogorjeva. Ovo je priča zahvale mojoj mami koja je cijeli svoj život podredila tome da mi ništa ne fali. Zahvalnica što me naučila da poštujem tuđu žrtvu. Što je podnosila sve moje greške. Puštala da u tišini patim, a toliko je željela da mi pomogne. Ovo je priča o ljubavi i snazi. Ljudskim pogreškama. Ovo je  priča o svoj djeci koja su navikla brigu o životu prepustiti drugome, ne shvatajući koliko griješe. Možda život jeste prekratak za greške, ali na tuđima se prosto ne uči.

Ramiza Tibo

[email protected]

Komentari

Neki baner