Život

Nisu za svakog hladne zimske noći, niti je svako spreman pripomoći…

Noć je zamijenila dan brzo odnijevši i ono malo topline koju je sunce teškom mukom podarilo šumi. Vjetar je potpuno utihnuo kao da je i on otišao na spavanje, a mjesec zasjao svojim punim sjajem. Nebo je bilo tamnoplavo i tako čisto da se na njemu vidjelo bezbroj treptavih zvijezda koje su radoznalo gledale u šumu, kao da i njih zanima što će se dogoditi. I da, bilo je ledeno hladno!

Zlatna vuga je već odavno prestala pjevati, ali nije sasvim utihnula – sa kruškine grane se umjesto lijepog pjeva širio glasan i nezadrživ cvokot kojem se nije moglo oduprijeti. Cecilija se šćućurila skupivši krila najjače što je mogla kako bi pokrila glavu pripijenu uz drhtavo tijelo, no kljun, kojim je uvijek savršeno baratala, tu noć nije slušao. Koliko god se ptica trudila, nije mogla zaustaviti učestalo i nelagodno sudaranje gornjeg dijela kljuna u donji i to ju je jako smetalo. Ali još više ju je smetalo što je sova bila u pravu: doista postoji razlog zbog kojeg zlatne vuge svake godine putuju na jug, ovakve su zime za njih prejake. A postajalo je sve hladnije…
Sova Sofija, kao i svake noći, nije spavala. Svojim ogromnim očima je gledala vugu kako sa susjednog drveta prkosi zimi.
»Ne smiješ sumnjati u Majku Prirodu«, pomisli.
Iako je Cecilija vjerojatno i dobila što je zaslužila, Sofija se nije naslađivala – tuđoj nesreći se ne treba radovati. Naravno da neće dozvoliti da se malena ptičica smrzne preko noći, već će joj nekako pomoći. Najbolje što je smislila bilo je da sleti kraj nje i čvrsto je obgrli svojim dugim, pernatim krilima. Tako će progurati noć, a ujutro, kada malo zatopli, vuga će valjda shvatiti da mora krenuti na jug. Dovoljno dugo je čekala, Cecilija je do sada sigurno naučila svoju lekciju i možda će nakon ovog popraviti svoje ponašanje. I baš kad se spremala uzletjeti, dogodilo se nešto sasvim neočekivano: iz svoje je kuće izišao Djetlić Elvis!

»Hladno?« upita djetlić poskakujući prema vugi.
Odgovor na njegovo pitanje bio je toliko očit da ga nije trebalo ni izreći. Dovoljno je bilo čuti Cecilijino cvokotanje koje je postajalo sve glasnije i glasnije.
»Mjesec je pun, nebo vedro, a vjetra uopće nema«, nastavi Elvis. »Mislim da će postati još hladnije.«
»P-p-pa š-š-što o-o-onda!« drhtavim glasom mu kaže Cecilija. »P-p-pusti m-m-me na m-m-miru!«
»Smrznut ćeš se, tuko jedna!« vikne djetlić i potom se umiri i nastavi: »Meni je svejedno, radi što hoćeš! Došao sam ti samo ponuditi smještaj u ovoj svojoj rupi. Nije nešto, ali ja sam je izdubio i toplije je nego vani. Ako želiš, možeš provesti noć unutra.«
Cecilija je i dalje cvokotala ne rekavši ni riječ, a Elvis ju je zbunjeno gledao ne vjerujući svojim očima.
»Ma baš me briga«, kaže on ravnodušno, »ostani vani, ionako si to i zaslužila. Barem više neću slušati tvoje iritantne pjesme kad se zalediš, ne znam zašto sam te uopće pozvao k sebi. Svejedno, ako se predomisliš, vrata su ti otvorena. Čak i nemam vrata, samo uđi.«
Zlatna vuga je odsutno gledala prema Elvisu koji je ulazio u svoju kuću. Ta obična rupa u drvetu joj se odjedanput učini vrlo toplom i ugodnom, no znala je da ne može samo banuti u nju – ne nakon svega što je izgovorila šumskim stanovnicima i, posebno, njemu. Isto tako je znala da doista neće preživjeti noć na smrznutoj grani drveta kruške, baš kao što je i predvidjela Sova Sofija. U sebi je snažno dvojila ne znajući što učiniti, a želja za životom je sve odlučnije potiskivala tvrdoglavost i prgavu narav privlačeći je ka udobnom djetlićevom domu. I, korak po korak, počne mu se nesigurno približavati…
»N-n-ne znam š-š-što da k-k-kažem«, jedva prozbori ptičica stojeći pred ulazom u duplju. »D-d-dugo s-s-am r-r-razmiš-š-šljal-l-la š-š-što ću reć-ć-ći, n-n-no n-n-ništa mi n-n-ne pad-d-da na p-p-pamet.«
Elvis ju je nijemo gledao iz kutka svoje kuće u kojem je bilo posloženo lišće – ta raznobojna hrpa otpalih listova mu je predstavljala mekan i šuškav krevet.
»N-n-nisam h-h-htjel-l-la, g-g-glupa s-s-sam!«
Sofija je sa svojeg drveta promatrala zlatnu vugu koja je postajala sve manje zlatna, a sve više blijeda. Znala je da je već odavno pothlađena i da će, ako se istog trena ne utopli, umrijeti. Znala je i da će Djetlić Elvis postupiti ispravno, bez obzira na svu nesnošljivost koju je prema njemu uzrokovala Cecilija.
I doista, Elvis je već stajao pokraj nje ne govoreći niti riječ. Nježno ju je obgrlio krilima i polako vodio prema krevetu – istoj onoj hrpi lišća sa koje je upravo ustao. Pažljivo je polegne i prekrije velikim javorovim listom, no šćućurena ptica je i dalje drhtala. Njezina bespomoćnost i nemoć pobude mu osjećaje za koje nije ni znao da ih ima, pa se bez razmišljanja legne kraj nje. Zavuče jedno krilo pod njenu glavu, a drugim je zagrli umjesto pokrivača.
»O-p-p-pros-s-sti.«
Odmah nakon što je to izrekla, zlatna vuga utone u san dršćući sve manje.
Nasuprot tome, Elvis počne drhtati sve jače: ne zbog hladnoće koju je osjetio kad je zagrlio promrzlu pticu, već zbog nečega puno dubljeg. Takvo je drhtanje moglo dolaziti samo iznutra, iz mjesta kojeg je nemoguće prevariti – iz srca. A djetlićevo je lupalo kao ludo.

Sven Hrastnik

[email protected]

Komentari

Neki baner