Život

Ispričat ću vam priču…

Volite li se vi ulijeniti?
Ja da! Ponekad.
Ali se već idući dan pokajem, jer se ne mogu prešaltati tako lako u brzinu koja mi je potrebna. Umjesto pete brzine,  ja sam u drugoj, pod punim gasom, pa “kreštim”.
Ili, imam još bolje…
Kada ne pritisneš kvačilo dovoljno jako, a prebaciš brzinu, pa ono “vrisne” – eto, valjda sam dočarala kako se bijedno osjećam kada se ulijenim?Pročitala sam negdje da ljenjivci nisu samo ljudi koji ne rade, nego i oni koji mogu da rade puno bolje i slažem se s tim.Znate, jednom davno, kada sam bila ljuta na te, nazovimo ih “Ljenjivce”, jedna mi je teta objasnila kako postoje tri vrste radnika:a) oni koji rade i usput misle
b) oni koji samo rade
c) oni koji niti rade niti misle

U skladu s tim ispričat ću vam jednu priču.
Na jednoj lijepoj osunčanoj livadi, pod prekrasnim stablom, nalazio se veliki mravinjak, koji je imao savršene uvijete da bude savršen.
Zastala sam da ga posmatram jer mi je bio zanimljiv.

Mravi su bili različitog karaktera i različitih sposobnosti, ali, koliko sam mogla da shvatim, imali su isti cilj – pripremiti se za nadolazeće godišnje doba.

Promatrajući ih, uočila sam da su svaki dan jedni te isti mravi sakupljali plodove, prljali se, lomili svoja leđa i teglili k’o konji kako bi uspjeli.

Drugi mravi su tu i tamo uskakali pomoći, ne da pomognu njima, nego čisto da sebi ubiju dosadu, koja ih uhvati na momente.

Oni zadnji, oni su uživali.
Toliko su uživali da sam na momente htjela da im se pridružim.
Izležavali su se na travi, buljili u nebesa, igrali se sa cvijetićima, pjevušili, ispijali kave, fejsbučili, bez brige i pameti jer ima “bleso” koji će sve to uraditi za njih.

Na izmaku snaga, oni prvi mravi su popizdili. Htjeli su i oni da odmore, dignu noge u zrak i češke se po dupetu.
Htjeli su da se izležavaju, ali bili su svijesni koliko im vremena i truda još treba, da bi došli do cilja, pa nisu odustajali.
Bilo im je strašno krivo što se drugi mravi ponašaju tako sebično i što ih gledaju tako podrugljivo.

Jedan mrav po imenu Skočko, odlučio je održati sastanak.

– “Ne mogu više ovo trpiti! Satra’ se k’o magarac, a pogledaj druge!! Sjede i uživaju, a na kraju će da se gotive od ovoga što smo mi stvorili, smatrajući se zaslužnima!!!”, reče Skočko ljutito.

– “I nama ostalima je dosta!
Ali, ti Skočko dobro znaš kako smo ih i prije kritikovali, pa nije bilo promjena. Samo bi nam rekli da im stvaramo pritisak, uz milijun i jedan izgovor, zašto ne mogu da pomognu.”, reče mu Vikač

– “Znam, ali isto znam da nam mogu pomoći! Jednostavno ne mogu da šutim! Sve bi išlo puno brže da se i ostali uključe, i to vi svi dobro znate! Želim razgovarati s njima!!!”, branio se Skočko.

– “Skočko, pa pokušaj, nitko ti ne brani!”, reče mu Mirni.

Razmišljao je Skočko cijeli dan, šta da učini i kako da im pristupi, dok su se ostali smijuljili u obližnjem Cafféu.

Vidjela sam da je Skočko na rubu živčanog sloma. Pričao je nešto ljutito Vikaču:

– “Kada treba “zasukati rukave” i malo se pomučiti, nemaju vremena, a pogledaj ti ono!! Vidi!! Za kavu se ima vremena!?”, radio je Skočko i usput galamio.

Vikač i ostali su ga slušali i bili tiho. Skočko je odjednom radosno poskočio te otisao u Caffè da iznese ostalim mravima svoje ideje. Neki su mu kolutali očima, a drugi su se pretvarali da ga slušaju, dok su treći krenuli u raspravu s njim.

Skočko je mahao rukama, pisao po tabli plan, te ga razradio do najsitnijih detalja, kako bi ostalim mravima ukazao na propuste.
Počeli su da ga slušaju i odjednom su svi bili motivirani da pomognu.

Nisam više nikoga čula da se pravda.
Skočko je bio jako sretan, jer znao je da ostali mravi mogu jako puno doprinjeti.
Znao je da su sposobni i puni ideja, samo su eto, bili malo lijeni.Narednih dana svi mravi su skupa radili.
Planirali su zajedno u “Work” grupi, iznosili su svoje ideje, smijali se, kritizirali i hvalili jedni druge.
Sve su činili kako bi ubrzali prikupljanje plodova i nakon nekog vremena su uspjeli.
Bili su jako sretni.Vidjela sam ih nakon toga, kako se svi skupa izležavaju na travi, pjevaju, plešu, ispijaju kave, vode rasprave sa velikim osmjehom na licu, puni motivacije i ideja.
Uspjeli su, zajedničkim snagama.
Mravinjak je u rekordnom roku bio duplo veći.
Imao je centralno grijanje, a svi mravi su imali duge gaće, zimske jakne i debele kape…
Spremni, bogati, sretni i zadovoljni dočekali su ljutu zimu.
Često puta poželjela sam da budem ova druga i treća vrsta mravi, jer nekako, sve je puno lakše tako.
Ne mučiš se, ne prljaš se i ne lomiš se, a dobiješ sve k’o na pladnju. Wow, zar ne zvuči divno?
S druge strane, impresionirala me je upornost i borba ove prve vrste mravi.
Na kraju, kada sam vidjela koliko su ponosni na sebe i svoj trud, shvatila sam da se svi mi trebamo boriti za svoje ciljeve.
Drugačiji je osjećaj, više cijeniš sve kada dođeš do zacrtanog cilja, a i puno toga naučiš koračajući tom trnovitom stazom do uspjeha.
Isplati se svaka borba, svaka suza i svaki pad, jer ojačaš.
I, duboko vjerujem da ovoj drugoj i trećoj vrsti mravi je sreća kratkog vijeka.
Vi odlučite kakvi mravi želite biti – to ostavljam na izbor vama.
Kratka napomena:
Autoru je iskreno žao ako ste se prepoznali i popizdili, iako je baš imao tu namjeru!
S ljubavlju, Vaša Daša

Komentari

Neki baner