Cafe

Novac ljubav ne može kupiti…

Kada bi njenu sreću prekrio tamni plašt njegove hladnoće, ona bi se i dalje borila.

Uvjerili su je kroz godine da je takav, a i sama se u to uvjerila, samo nikako nije mogla da vjeruje, da je, i nakon godina što su ih proveli skupa, ta hladnoća još uvijek bila prisutna. Trudila se, jer ga je voljela i htjela je da uspiju. Imala je razumijevanja za svaku situaciju, čak i onu u kojoj bi bila slomljena na komadiće. Komadić po komadić bi se sastavljala, ne dajući mu do znanja da je bilo što boli, a boljelo ju je mnogo toga. Boljelo ju je što je nije pozvao da zaplešu vlacer, pripijeni jedno uz drugo, lelujajući po podiju, baš kada je bila svima lijepa, a njemu, kako joj je i prišaptao na uho tu noć – najljepša.Unatoč svim komplimentima i dalje se osjećala nedovoljno lijepom, i bila je tužna, jer kao da ju je skrivao, a svi su znali da nešto postoji između njih. Prošao bi pored nje okrznuvši je, kao ona zimska pahulja, kada padne na kaput, pa je nakon nekoliko stotinjki nestane. Crtala je prisilno osmjeh na lice, jer je tad trebala da bude najveselija, zbog svih koji su je okruživali i uspjela je. To joj nekako uvijek uspijeva, to izigravanje najsretnije djevojke i onda kada se nad očima nadvije tamni oblak i kada suze samo što ne polete niz obraze.

Dan poslije, držao ju je u naručju, tamo iza Crkve, gdje se nalazio, uličnim lampama obasjan najljepši drvored. Igrali su se lovice skačući s klupe na klupu, sve dok se ona ne bi našla u njegovu zagrljaju, poklanjajući mu poljupce i izgovarajući ono “Volim te”. Bila je istodobno i sretna i tužna, ali nije mu postavljala ono pitanje “Zašto me skrivaš?”, jer se bojala odgovora. Naučila se na to da su tajna, iako nije nalazila niti jedno logično objašnjenje za to.

U tu vezu predala se potpuno, dala je sve od sebe, a i više od toga. Unatoč daljini, uvijek su si bili podrška. Jednu noć rekao joj je da mu nedostaje i da bi sve dao da je sada pored njega, da ga ubija daljina i da ne može više tako, a ona, vjerujući u njih, napustila je svoje radno mjesto i odlučila se preseliti blizu njega. Došla je u njegov grad da ga iznenadi. Nenajavljeno. Krenula je prema njihovom mjestu, maloj slastičarni, na uglu renesansne zgrade, koja joj je uvijek pričala neku priču, kada bi je pogledala. I oni su bili dio te priče.

Htjela ga je nazvati kada se malo osviježi. Deset sati vožnje vozom ju iscrpilo, a nisu se vidjeli par mjeseci i htjela je da ga dočeka barem malo odmornija. Razbarušena, vječito nerasčešljama kosa padala joj je na lice dok je koračala nasmijana, s mišlju kako će da ga razveseli.
Na samom ulazu u slastičarnu problijedila je.

Bio je već tamo, na njihovu mjestu, okrenut leđima prema ulazu, dok je neka, ne tako lijepa, ali ugledna djevojka u skupocijenoj haljini, poklanjala mu osmjehe, a on ju držao za ruku. Gotovo da je u nesvijest pala. Stojala je i gledala prema njima dok su joj suze klizile niz lice. Ništa više nije osjećala, jer je umrlo sve u njoj.
Zatvorila je vrata i krenula niz ulicu. Izgledala je kao duh, stežući u rukama kišobran koji nije bila u stanju ni otvoriti, a kiša je padala kao luda. Otišla je do prve banke, podigla sav novac koji je imala na računu, te se zaputila prema aerodromu. Kažu da je tada preselila u drugu državu, i da je nakon mjesec dana pronašla posao.

On ju je danima nakon toga zvao, ali ona nije odgovarala. Poslala mu je poruku u kojoj mu je napisala da ima drugoga, te mu se ispričala. Nije mu htjela priznati da sve zna, a ta njena laž, njega je uništila. Činjenica da joj nije bio dovoljan ga je ubila, isto kao nju onda kada ih je vidjela.

Saznala je kasnije da je s njom već godinama. Ona je bila kći jedinica, bogatog građevinara u firmi gdje je on radio. Rekoše da ga je  nakon nekog vremena ostavila, jer je postao nepodnošljiv i mrzovoljan. Izgubio je nakon toga i posao jer je velike projekte uništio.

Nije se znao nositi s činjenicom da je prevaren, a ona je znala da će ga to dotući. Iako je pustila onoga kojeg je voljela više od sebe, bila je sretnija s mišlju da nije bilo do nje. Uvijek ju je boljelo to što nisu imali niti jednu zajedničku fotografiju, što nisu kao normalan par mogli proći ulicom držeći se za ruku.

 Ona je dobro, samo će trebati vremena da joj srce zacijeli i da neke nove snove otpočne sanjati, tamo, daleko od njega.
A on? – nikada je neće preboljeti, jer teško da će ljubav poput one koju mu je ona pružala više ikada doživjeti. Valjda mu je ovo bila lekcija, da novac ljubav ne može kupiti. Ona sve može oprostiti, ali onu njenu ruku u njegovoj, tamo ispred svih, to mu nikada neće oprostiti.
Divlji anđeo

Komentari

Neki baner