Život

Life after Love…

Moja ljubavna priča sjebala je zadnje dvije godine mog života. Sve što je moglo poći krivo i što smo oboje mogli napraviti krivo – napravili smo. Sad se i službeno “ne podnosimo” i izbjegavamo u širokom luku. Volimo se još, al’ kog briga za ljubav?

Izvrijeđali smo se do ibera. On mene više puta ali tko broji? Jednostavno smo skršili jedno drugo, na sve načine na koje možeš skršiti osobu koju voliš. I naučili smo da naša ljubav nije nimalo zdrava. Da je opsesivna i sadistička i sebična. I tako smo se i službeno “Prestali voljeti”.

Oko nas svi su odahnuli. A mi smo svak krenuli svojim putem. Nismo odjurili u tuđe zagrljaje, više smo se zavukli svak u svoju duplju ali to nije važno. Sad životarimo, nitko se više ne svađa i svi su sretni. No jesu li?

Kad je veza loša, ona uništava ne samo ljude koji su u njoj već i njihovu okolinu. Kad se takva veza okonča, okolina odahne, a što je s ovo dvoje? 

Ljudi uvijek pričaju da treba vremena da se preboli. Ali što ako nije stvar u preboljevanju? Što ako se radi o totalnom gubitku sebe? Izađeš iz veze i više uopće ne znaš tko si?

Nemaš pojma što ti se zapravo sviđa, što želiš ni što više voliš jesti, jer si toliko dugo bivala za dvoje u apsolutno svakoj pori svoga života, da si postala jedno s tom drugom – vezanom verzijom sebe. Sad kad je ta verzija tebe dobila otkaz, ti opet imaš zadatak upoznati se. A blagog pojma nemaš od kud krenuti.

Moram priznati da sam jedva izašla iz perioda – ne plačem, ali jednostavno nemam volje ustati iz kreveta jer mi apsolutno više ništa u životu nema smisla.

Čokolada – film – čokolada – malo razgovora s ljudima koji su mi dragi (ali izrazito malo), pa opet čokolada – film. Relacija kretanja – kuhinja, kupaona, krevet i tako u krug. Negdje nakon mjesec dana otkrila sam da postoji i dućan jer mi je pofalilo čokolade a i uobičajeni dostavljači, počeli su mi dobacivati – digni dupe, nisi umrla.

I okej, faza dućan – krevet i čoksa potrajala je do slučajnog susreta s trapericama koje sam na brzinu pokušala navući, nakon što se frendica najavila na kavu, da se “uvjeri da sam živa” i spoznaje da u te trapke ni blizu ne stanem. U tom trenu čokoladu je zamijenila moja namrgođena faca i šećerna apstinencijska kriza.

Nije to bio moj trenutak prosvjetljenja. Ništa se znatno nije promijenilo, ali svakim danom počeli su se dešavati mali pomaci. I kad kažem mali, zbilja mislim – (treba mi mikroskop da ih detektiram) mali. A još sam tako daleko od toga da budem okej.

Razumijete? Izgubite sebe u nekim vezama. Do te mjere da u vezi ne postojite, a ne postojite ni bez nje. Mislim tu ste, evo vam i nosa i kose i obrva i krivih ušiju. Stojite, jedete, spavate i promatrate ljude oko sebe – ali ništa više od toga! Nema vas – jednostavno vegetirate.

To je najgore što ti se može dogoditi u životu. Biti jebeni živi mrtvac.

Ali ajde i tu fazu sam progurala i ušla u fazu – “Samo vi zaljubljeni odjebite od mene.” Ovo je faza u kojoj shvaćaš da život ide dalje i da te ipak još uvijek neke stvari mogu razveslit, kao npr, spoznaja da si doma solo i da kuhaš večeru samo za sebe i da možeš koristiti sve one začine od kojih inače tvojim ukućanima pozli. Do činjenice da si možeš napraviti štimung – pustiti dragu muziku, upaliti svijeću i jednostavno meditirati u kadi. Što je mrak nakon faze – da kosa mi je masna jer je nisam prala deset dana – ali who the fuck cares?

Ali to je faza u kojoj mrziš sve što ima veze s ljubavi i sretnim parovima, jer te podsjeća na sve u čemu imaš feeling da si totalno podbacila. Imaš osjećaj da je svijet prepun tih malih jebivjetrova, koji su sretno spareni i da su ko za inat baš tebi pod nosom.

Cmaču se na ulici, u kinu, u pošti, u parku na klupi, ispred dućana… Vidiš ih posvuda i konstantno imaš osjećaj da ćeš se izbljuvati. Osobiti osjećaj alergije dobiješ kad se neka naivna (a vjerojatno i pijana) budala odluči da je sad dovoljno dobar trenutak da ti se uvali, jer si sad po zaključku te iste budale (definitivno pijane) dovoljno dugo solo.

Pijana budala dobije nogom u jaja (metaforički rečeno) a ti shvatiš da nemaš pojma što je to “dovoljno dugo solo” ali jednostavno znaš da to tvoje nije ni približno dovoljno. I imaš potrebu svim zaljubljenima lomiti vratove. Valentinovo je i službeno dan koji provodiš u duplji, ispod brda popluna i s grickalicama, oboružana sarkazmom. Čak ni čokoladu ne možeš jesti jer na svakom omotu su “prigodna” srčeka.

I onda poput mene shvatiš da pojma nemaš što te čeka u fazi tri, ali da tvoja ljutnja mora negdje izaći van, pa odjednom počneš trenirati (bilo što). I da još uvijek imaš onaj ubojiti pogled usmjeren prema svima koji spomenu riječ na Lj ili nešto kao – deit.

Ali guraš dan po dan. I nadaš se, samo se nadaš, da ćeš uskoro negdje postati ponovno ljudsko biće.

Do tipkanja

Zavodnica

Komentari

Neki baner