Ljepota Življenja By J.

Ljevak…


“- A đe je Štrafta?”

“- Kad kreneš od centra samo pravo, na prvi kružni ideš lijevo, pa opet lijevo do kraja i tu je”

“- Kako misliš lijevo, lijevo je Delta?!”

“- Ma ne lijevo, mislim desno, samo dva puta desno i tu si.”

Zakleti sam ljevak. Pišem lijevom rukom, podrazumijeva se. Kako sam cio život, Bogu hvala, pisala po nešto na srednjem prstu imam mali deformitet od hemijske i nikad ne bih znala koja mi je koja strana da je svaki put kad trebam da odlučim lijevo – desno ne opipam.

Takodje , vječiti sam suvozač i kad god asistiram kuda da se vozi granam rukama kao da se prirodno gestikulacijom sporazumijevam. “- Sad ovdje skreni lijevo” a mašem desnom rukom udesno, to što imam energije.

Prije neku noć na treningu stojimo svi na jednu stranu i trener kaže ” – Napredni lijevo, ostali desno.” Par momaka od dva metra i preko sto kila se izdvajaju u stranu i ja. Nekoliko zbunjenih pogleda preleti preko mene za sekund, promeškolje se i prasnu u smijeh. ” – Jo, stvarno možeš preko 150kg da gurneš iz bencha?!”

“Njoj je sve ulijevo”, brani me majka svaki put kad kad nešto pogrešno uradim.

Na fakultetu mi je jedne prilike dekan objasnio da smo mi ljevaci posebna vrsta ljudi. Ukapirala sam da mora da je tako, jer kad sam povrijedila lijevu ruku nisam jela supu. Kad god bih kašiku krenula da “prevezem” do usta desnom ispolivala bih se. Nema supe dok se ne aktivira ljevica.

Tih dana nije bilo ni maskare, ni lakiranja noktiju. Nije bilo sasvim običnih stvari koje je moja lijeva ruka obavljala bez problema od kad za sebe znam.

“Posebna si Jo”, ponavljala sam sebi. “Pa rekao ti je dekan, školovan čovjek, ko zna ako on ne zna?”
Posebno se izgubim svaki put kad odem u poštu pa mi nadrndana bakica kaže ” – Molim vas pređite na šalter desno!”

” – Hoću, hoću samo da uhvatim jedan krug okolo da vidim markice iz Zimbabwea, baš su im dobre ove boje.”

“- Kako mislite u muškoj sam kabini? Pa rečeno mi je da je ovo ženska? A nije. Aha. Možete li samo da se obučete, molim vas, neee, nije skrivena kamera da upadam golim muškarcima u kabine nego sam krenula lijevo.”

“- Ne, gospodine pope, ne hulim ja na Boga, oprostite, nego zar se ne krsti lijevom? A ne? Izvinite, inače se ne krstim nego ne znam što mi bi.”

“- Molim vas skrenite ovdje lijevo, molim vas, požurite jako kasnim!”

-“Gospođice, ako ovdje skrenem lijevo, završićemo na dnu rijeke, sumnjam da imate trening tamo?”

Ljevaci su posebna vrsta ljudi. Znala sam to, još kao djevojčica, kad mi je otac pričao da je on takođe prirodno bio ljevak, ali su ga u školi odvikavali nekakvim rigoroznim metodama. Naučio je da piše desnom, ali je sve ostale aktivnosti do kraja života obavljao lijevom. Pronalazio je stalno nekakve predsjednike ili fudbalere da me sa njima upoređuje i govorio da je ljevak u svakom sportu zakon jer kad svi očekuju nešto desno ti “opališ” lijevo.

Opalila sam jednom džak za boks izgleda malo jače pa mi je pošla tetiva ramena, ali sam se toliko pravdala mojom “posebnošću” da sam cijelu terapiju stojički izdržala bez problema. Dešava se da dodjem kući i s’ vrata kažem : “Toliko sam umorna, da ne znam đe je lijevo”. To bi tad trebalo da znači da sam potrošila rezerve snage za taj dan.

“Oduševila si me”, reče mi Milena kad sam spavala kod nje u Beogradu. “Dolazim kući i vidim tebe spavaš mi na lijevoj strani kreveta, to je moja strana, znaš li!? Nikad niko od milion drugarica nije izabrao tu stranu, svi spontano biraju desnu! Pa ti si nepopravljiva.”  Dobro je, ima nas još pomislih tad. Koja bi ludak ovo uočio, osim ako nije isti ja?

Čitala sam neku naučnu studiju o tome da ljevaci zapravo žive kraće od ostalih. Tad sam oduševljeno konstatovala da “mora da žive vanserijskim životom punim pustolovina pa je riješeno da ovim dosadnjakovićima treba par godina više”. Čak sam jednom odigrala kladionicu i nisam dobila ništa, pa sam zaključila da me sigurno čekaju neke velike pare u budućnosti, nasledstvo od neke daleke mrtve babe koja je bila ljevak, pa je u znak solidarnosti odlučila da me obogati. Lijeva me strana mozga oduvijek tjera na optimistične misli. Valjda mi se posebnost ogleda u budalaštinama koje mi svakodnevno padaju na pamet. Nešto se mislim, ako sam posebna onda mora da sam talentovana za milion čuda, pa nema u čemu se nisam oprobala. Trenirala sam rukomet, odbojku, košarku, igrala sam folklor, išla na moderne plesove, onda sam prešla na literalne sekcije čak sam razmišljala da krenem i na časove heklanja. Ljevacima izgleda dobro ide i šoping, tu sam odlična, iz tržnih centara će počet puškom da me ćeraju!

Jedino što mi ne ide je pjevanje, ali mi ne smeta da se derem iz sveg glasa svako malo. Smeta doduše ovima što se zateknu u blizini. Nekad me momak pušti da se krivim i broji u sebi do sto i nazad.
I tako, svi smo posebni na svoj način. Samo treba usmeriti ugao gledanja na pravac koji vam odgovara. Ljepotu življenja vam piše ljevak, koji dnevno konstatuje sve svoje kikseve – hoću reći posebnosti i uživa u tome.

Ne vjerujem da za nešto nisam rođena, nego vjerujem da za određene stvari jesam.

Vaša Jo ❤

[email protected]

Komentari

Neki baner