Život

Život je kurva…

Hoćeš nove cipele. Hoćeš novu haljinu. Hoćeš novi mobitel, a htjela bi i novo auto. Imaš sve ovo ili većinu ovoga, ali ti si opet nesretna, nezadovoljna i često depresivna. Imaš topli dom. Imaš porodicu koja te voli. Imaš majku i oca koji te maze i paze. A ti si opet nesretna i nezadovoljna. Jer bi više. Htjela bi više. Imaš osjećaj da svi imaju više od tebe. Misliš da ti se stalno dešavaju nekakve nepravde. Misliš da ti život nije naklonjen. I onda čuješ vrisak djevojčice kojoj su upravo rekli da je ostala bez oca. Čuješ vrisak djevojčice kojoj su saopćili da je ostala sama na svijetu jer je taj otac bio sve što je imala. Nema majku, nema baku, nema djeda, nema brata ni sestru, a sada joj eto govore da je ostala i bez oca. Govore joj da je njen svijet nestao. Srušio se.

Nesretna si jer si ne možeš priuštiti nove stvari, jer smatraš da te roditelji ne razumiju i ne podržavaju dovoljno. Nesretna si jer te momak ostavio. I onda te pogleda u oči djevojčica koja traži da joj kažeš da je njen otac živ. Preklinje te da joj kažeš da je živ. A ti šutiš jer ne možeš to reći. Nije živ. A dala bi cijeli svijet da možeš tom djetetu vratiti oca. Da joj možeš vratiti osmijeh na lice.

Nesretna si jer bi malo putovala, a ne možeš sebi priuštiti to putovanje. Nesretna si jer ti je posao naporan i nedovoljno plaćen. Padaš u depresije. Proklinješ život i cijeli svijet. I onda čuješ vrisak djevojčice kojoj su upravo rekli da je ostala bez jedine podrške koju je imala. Čuješ vrisak djevojčice koja hoće da ide kući, a ti je ne možeš pustiti jer je kuća prazna. U tim hladnim zidovima nema nikog da je dočeka. Nema nikog da joj spremi ručak da je pita kako je bilo u školi.

Nesretna si, a ne znaš ni zašto. Kažeš da ti se valjda skupilo. Došlo ti da budeš mrzovoljna, došlo ti da budeš tužna. Ništa nije kako bi htjela i smatraš da imaš puno pravo da budeš nesretna i nezadovoljna. Nesretna si jer najavljuju nove padavine, a ti bi htjela sunce. A onda čuješ jecaj djevojčice koja te kroz suze pita šta će biti s njom. A ti ne znaš. Kažeš bit će dobro. Kažeš joj da bude jaka. A ni sama ne vjeruješ u to. I sama se pitaš šta će biti s tim djetetom.

Misliš da ti je sudbina teška i nepravedna. Misliš da ti je uzela puno. A onda čuješ jecaj djeteta kojem je uzela sve. Čuješ vrisak djevojčice koju ta ista sudbina nikad nije mazila, a sad je odlučila da joj zada završni udarac. Vidiš djevojčicu preko čijih leđa je prešla sva nepravda svijeta. Djevojčicu kojoj je oduzeta ljubav, pažnja, djetinjstvo. Djevojčicu koja je natjerana da preko noći odraste. Gledaš je i tražiš riječi utjehe. Ali one ne izlaze. Ne postoji riječ kojom je možeš utješiti. Ne postoji ništa čime njen gubitak možeš nadoknaditi. Čime možeš njen bol ublažiti. Dižeš glavu i gledaš prema nebu, tražiš odgovore. Pokušavaš ih dokučiti. A odgovora nema. Svađala bi se sa sudbinom, životom, cijelim svemirom. Pitala bi ga kako to dijeli sreću i nesreću? Kako to daje i uzima? Zar jednima nije dao previše, a drugima uzeo isto toliko? Zar je ovolika nesreća za jedno dječje srce? Zar je ovolika tuga za jednu nevinu dušu? Zar to nije previše? Gdje su te riječi, gdje je ta čarobna gumica koja briše tugu? Gdje je kraj zloj sudbini? Mrziš tu svoju nemoć. Mrziš što ne možeš protiv sudbine. Mrziš što ne možeš protiv svemira.

Misliš da ti se dešavaju nepravde. Kažeš da ti je teško. I onda vidiš djevojčicu koja kroz jecaj šapuće molitve za svog mrtvog oca. Šapuće molitve za svoj svijet koji je otišao s njim. I sad nema ništa. Sad su joj ruke prazne. Traži zagrljaj. Širi ruke. A ko će je utješiti? Kome će leći u krilo da joj miluje kosu? Na čiju ljubav može da računa? Ko će da joj podari novi svijet?

Misliš da je život prema tebi nepravedan i da ti nije dao dovoljno? Zapitaj se ponovo.

Ilda Dedić

[email protected]

Komentari

Neki baner