Život

Najgori liječe najbolje…

Sjećam se, davno još, dok sam bila mala, mama mi je rekla: “Dijete, razočaraće te mnogi. U početku će te boljeti, dok se ne navikneš da su neki ljudi jednostavno takvi. Možeš im dati hiljadu šansi i svaki put će biti isto. Ali samo prvi put su oni krivi. Za svaki sledeći put što se razočaraš tvoja je krivica. I nemoj da, nakon svega, misliš da su svi ljudi takvi. Ima i onih koji ti zaliječe dušu.”

Pitala sam je kako da razlikujem te ljude, dobre i loše, da budem samo u krugu dobrih ljudi, i da me niko nikad ne razočara. Rekla mi je: “O njima se priča najgore. Tako ćeš ih prepoznati.”

I bi tako. U početku, priznajem, bila sam zasljepljena. Bolom, gorčinom, bijesom. Nekako, napunili su me tim lošim osjećanjima loši ljudi. Razočaranja su mi oduzela vid. Nisam vidjela ništa dobro oko sebe. A bilo je ispred mene. I istina, o njemu se pričalo najgore. I sama sam znala da je najgori. I da ništa što se priča nije laž.

Ali bio je tu, bio kad nije bilo nikog, a nije morao. I bio je sve, što nije trebao biti. Sve što ja nisam htjela. Sve što ni jedna ne bi htjela, koja želi nešto iole normalno. Ali htjela sam ja i morala sam da se kaznim što sam bila glupa i vjerovala “najboljima” koji su ispali najgori.

Sad sam ja htjela biti sa najgorim.

I nisam morala da čekam da se uvjerim kakav je. Sam mi je rekao “ja da sam žensko, nikad sa sobom ne bi bio”. Gledala sam ga u čudu. Ko bi rekao, vidi jebote, ima ih i iskrenih. Nasmijao se.
“I neću da budem.” – rekla sam. I stvarno nisam htjela.
“Hoćeš, vjeruj mi.”

“Ne vjerujem ni sebi”, – posmislila sam.  Mislim da nikad gori period nisam prolazila nego tad. Niko nije bio tu, ko je obećavao da će biti. On nije nikad ništa obećao. A bio je tu. Bio je tu, i koliko god sam se trgala, i otimala, i gurala, i odlazila, nije me puštao. I štaviše, prkosio mi je. Čitao mi je misli, prije i nego što sam ja bila svjesna šta mislim. Kad god bih se zaljuljala na sopstvenim nogama, bio je tu da me ustabili. Jedino što mi nije dao bilo je da zaplačem.

“Zbog mene nećeš, zbog drugih ti ne dam.”

Ali moj bol je morao negdje da izađe. Plakala sam kad sam bila sama. Vjerovala sam svemu, osim njemu. Gušila sam se u svojoj gorčini i bijesu toliko da sam se bila navikla na to. Kad nije bio moj dan, nije bio ni njegov. Ni jednom se na moju tugu nije nasmijao. Počelo je da me nervira što ide u korak sa mnom, što me, ili prati, ili vuče za sobom. Ali nije se odvajao. Bio je tu, htjela ja to ili ne. A nisam htjela da mi neko toliko sjeda, da mi čita misli i radi ono što hoću, a ni ja sama ne znam da hoću. Glumila sam, smijala a unutra umirala. Vraćala sam se u prošlost kad god sam imala priliku, gušila se u njoj, sama sebi čupala ostatke srca. On je to znao, i sastavljao. Nije ništa pitao, nije me provjeravao. Ali nekako, ni danas ne znam kako znao je. Ja, koju instikt ne vara, i koja savršeno glumi, nisam ni pretpostavila da svaki moj korak on unaprijed zna. Da svaku moju suzu vidi, i kad se savršeno našminkam, i kad se najglasnije smijem. I bez riječi, popravlja sve.

“Zašto se vraćaš u prošlost?” – upitao me je jednom.
“Ne vraćam se.” – rekla sam, iznenađena pitanjem.
“Vraćaš. Svaku noć. Čak i kad spavaš.”

Gledala sam ga u čudu jer on nije čovjek koji tako priča. On ne priča o osjećajima. On ne priča o takvim stvarima.

“Ne vraćam se, bježim od tog.” rekla sam i shvatila da to i mislim. On je taj “dobri o kojem se najgore priča”.

“Hoćeš samnom, zajedno, naprijed?”

Rekla sam DA!

Nevena

Komentari

Neki baner