Život

Da li da budem žena?

Ne želim biti žena. Nakon dugo razmišljanja i promišljanja kažem da ne želim biti žena. Sad se vi pitate zašto. Jednostavno je, biti žena nije ni malo lako. Ali stvarno. Možda i ne bi bilo tako teško kada bi nas uvažavali, pazili, poštovali onako kako mi to zaslužujemo. I onako kako to donekle naša ćudljiva priroda zahtijeva. Međutim, ništa od ovoga ne rade i time je biti žena još teže.

Hajmo po redu. Šta znači biti žena? Biti žena znači roditi se i odrasti pod lupom i ograničenjima. Jer dok se rodiš, žensko si i odmah za tebe postoje nekakva drugačija pravila. Odmah ti postave nekakve granice koje ti kao curica ne smiješ preći. Odmah ti nameću šta možeš, a šta ne možeš, šta smiješ, a šta ne. Pa tako  ti odmah kažu da djevojčice ne hodaju neuredne. Njeguju  ti kosicu, češljaju je, ukrašavaju raznim šnalama, pa ih vežu u nekakve pletenice, iako to tebe čupa i nervira, ali ti to ipak moraš istrpjeti jer si curica, a curice moraju izgledati lijepo i uredno. I tako odrasteš s tim da moraš izgledati lijepo.

Pa dok muškarci obuku majicu i hlače, prođu rukom kroz kosu i dođu na sastanak, ti se jadna satima šminkaš i friziraš, a garderobu si birala tri dana uz konzultacije svih prijateljica, jer ti moraš izgledati lijepo. I onda te taj neko zaprosi i ti pristaneš da se udaš. Birate skupa mjesto gdje ćete živjeti tako što ti pristaneš na njegov prijedlog jer on zna najbolje. Ti si žena i trebaš se prilagoditi. A nije rijedak slučaj da žena pristane živjeti s njegovom porodicom. Ode iz svoje kuće, od svoje porodice živjeti s njegovom porodicom, odnosno s nepoznatim ljudima. I te iste ljude treba prihvatiti i paziti bolje nego što je pazila one iz svoje porodice.

Onda ide priča oko prezimena. Priča koja je meni potpuno apsurdna, ali znamo da je neizostavna. Od tebe kao žene se očekuje da zaboraviš svoje i prihvatiš njegovo prezime. I to je za sve tako normalna stvar kao da tebi tvoje prezime ne predstavlja ništa, ali zato njemu njegovo predstavlja sve. Kao da ti nisi čitav život živjela pod tim prezimenom. Kao da ono nije dio tvog identiteta, dio tebe. Očekuje se da ti to prihvatiš s lakoćom i da jednu noć zaspiš s jednim prezimenom, a  sljedeće jutro se potpisuješ drugim. Prezime navodno uopće nije bitno. Dobro onda, ako je tako, ako prezime nije bitno, što on ne prihvati tvoje? Jer isto je, prezime je prezime. Ne, ne dolazi u obzir. Njegovo prezime je bitno, njegov identitet je bitan, tvoje prezime i tvoj identitet nisu bitni. Ako odlučiš kompromisno ostaviti svoje i dodati njegovo tad naginješ feminizmu i ta tvoja odluka njegovoj porodici stane u grlu kao kost. I treba im dugo da je progutaju i provare. Jer tom svojom odlukom udaraš na njihov ego koji je direktno povezan s prezimenom. Ne znam kako, ali prezime i ego muškarca itekako su povezani.

I onda treba da rodiš dijete. Samo što se zametne u tvojoj utrobi tvoj organizam počne da se mijenja. Povraćaš, ne jedeš, a može da ti se pokvari i koža, zubi, kosa. Ako postaneš ružnija u trudnoći kažu ti da nosiš djevojčicu i da ti je ona uzela svu ljepoti te si zbog tog poružnila. Ako nemaš ovih problema, pa budeš lijepa trudnica onda ti kažu da  nosiš dječaka i to je to. A kako se ti osjećaš to je najmanje bitno jer ti si žena i sasvim je prirodno da nosiš dijete u utrobi i porađaš se. Što znači da nemaš pravo ni da se žališ. Onda počneš da se debljaš, oteknu ti noge, bole te leđa, nemaš šta obući. A gdje su tek porođajni bolovi. Pa sve ono što moraš proći nakon porođaja. I kad ti svoje dijete doneseš na svijet, muškarac ga samo lijepo primi u naručje i on je otac. Ima ista prava kao i ti. Ne znam za vas, ali meni to nikako nije fer.

 Pa ti uvale  kuću da od nje napraviš dom. Uvale ti zidove i krov da ti od toga napraviš dom. Svojim smijehom, svojom rukom, mirisima iz kuhinje ti napraviš topli dom svojoj porodici. I održavaš ga ugodnim, toplim i čistim. Jer to je tvoja dužnost. Žena si. A na taj topli dom svi polažu ista prava. Neće ti niko reći ni hvala što si im ga stvorila i što ga održavaš.

I ima tu još milijun stvari zbog kojih neću da budem žena. Neću. Od žene se zahtijeva da se prilagođava, da se žrtvuje, da se mijenja. Stalno žena treba da se prilagođava. Neću. Radije ću ići u rat, cijepati drva, graditi kuće i sve ono što muškarci rade nego biti žena. To je moja konačna odluka.  A možda ću ipak razmisliti još jednom.

Ilda Dedić

[email protected]

Komentari

Neki baner